FINANSIJSKA KRIZA ULOGA BANAKA U NASTANKU I DISPERZIJI

FINANSIJSKA KRIZA: ULOGA BANAKA U NASTANKU I DISPERZIJI KRIZE Selma Dedović

POJAM FINANSIJSKE KRIZE • Finansijska kriza označava veće smetnje u sistemu finansija, koje prati pad vrijednosti imovine, te nesolventnost mnogih tvrtki iz finansijskog sektora ili drugih privrednih grana i obilježava negativni utjecaj na ekonomske aktivnosti u jednoj ili više zemalja. • Tačnije, kriza je neplanirani i neželjeni proces koji je u stanju ugroziti ili u potpunosti onemogućiti razvojne mogućnosti ekonomije. Kriza je finansijska ranjivost zbog loše osmišljene financijske liberalizacije.

ZAČECI I NASTANAK FINANSIJSKE KRIZE • Prve korijene krize treba tražiti u 20. stoljeću, odnosno drugoj polovini 20. stoljeća. Naime, do velike krize 1930. godine tržište je bilo uređeno liberalnim načelima. Sve slabosti te doktrine došle su na vidjelo pojavom Velike depresije, odnosno velike ekonomske krize koja je pogodila svijet 30 – ih godina prošlog stoljeća. • Postalo je evidentno da tržište samo ne može optimalno alocirati resurse i održavati stabilnost na duge staze. Nakon Velike depresije nastupilo je dugo doba u kojem je intervencionizam bio jedina ekonomska dogma. No 80 – ih godina prošlog stoljeća, neoliberalizam se vraća na velika vrata na globalnu ekonomsku scenu. • Temeljna načela neoliberalne ekonomske misli formulirana su na Washingtonskom konsenzusu kao odgovor na dužničku krizu koja je harala Latinskom Amerikom u to doba. Paket reformi koji je trebao pomoći riješiti dužničku krizu u Latinskoj Americi naglašavao je makroekonomsku disciplinu, otvaranje gospodarstva svjetskoj ekonomiji i tržišno uređenje.

• U periodu kad je ekonomija stabilna i doživljava rast, njeni sudionici, a načelno investitori preuzimaju veći stepen rizika pri ulaganju kapitala. U momentu kad se taj rizik nagomila nastaju problemi i više nema povratka jer stope povrata na uloženi kapital više nisu dovoljne da bi se servisirali nastali dugovi te dolazi do sloma.

PRIRODA I ULOGA AKTIVNOSTI BANAKA • Banka je finansijska institucija koja odobrava kredite za svoj račun i prima depozite, odnosno ispunjava uvjete za nesmetano odvijanje transakcija kod promjena preferencija likvidnosti kod zajmoprimaca ili deponenata. Bankovni sektor ima veliku ulogu u usmjeravanju sredstava zajmoprimcima s proizvodnim mogućnostima ulaganja, stoga finanijska aktivnost banaka veoma je važna za nesmetano i učinkovito funkcionisanje finansijskog sustema i ekonomije u cjelini.

• Banke su najvažnije finansijske institucije za posredovanje i kao takve, logično, predstavljaju glavni dio finansijskog sistema u svim zemljama. Depozitni i kreditni poslovi, odnosno posredovanje između deponenta i zajmoprimca su temeljne aktivnosti banke, i zahtijevaju iznimno upravljanje ako banka želi maksimalno povećati dobit. Jedna od osnovnih djelatnosti banke je i osiguranje likvidnosti svojim klijentima.

VRSTE BANAKA • Univerzale banke. Univerzalne banke nude cjelokupnu ponudu bankarskih usluga i finansijskih usluga. • Drugu grupu čine globalno sistemski važne banke (TITF). Banke su poznate kao globalno sustavno važne banke zbog njihove veličine, složenosti i sustavne međusobne povezanosti. Koncept TITF-a temelji se na uvjerenju da bi neuspjeh globalno sistemski važne banke imao veliki negativan utjecaj na finansijski sistem i ekonomiju u cjelini. Drugačije poznate i kao „previše važne banke da ih se pusti da propadnu“. • Treću grupu čine investcijske (razvojne) banke. Investicijske banke bave se dugoročnim finansiranjem ekonomskog razvoja, posrednici su pri pružanju usluga kao što su potpisivanje ugovora, savjetovanje o spajanjima i akvizicijama, trgovanje i upravljanje imovinom. • Četvrtu grupu čine poslovne banke. Poslovne banke nude usluge bankarstva na veliko i na malo.

UPRAVLJANJE RIZICIMA U BANKAMA • U toku finansijske krize u periodu od 2007. do 2009. godine bankarski sektor bilježio je gubitak u iznosu od 1, 5 milijarde dolara. Kao uzroke loših rezultata banaka uzimamo: • 1. ponajviše kratkoročno finansiranje, zajedno s velikim udjelom portfolija imovine koji uključuju vrijednosne papire koji su se pokazali nelikvidnima i slabe kreditne kvalitete; • 2. prijelaz sa tradicionalnih izvora prihoda prema više promjenjivim izvorima prihoda, kao što je aktivnost tržišta kapitala, uključujući kupovinu i prodaju složenih kreditnih proizvoda; • 3. neodgovarajuće upravljanje preuzetim rizicima i prekomjerna sigurnost o kvaliteti zaštite od tih rizika; • 4. nedostatak adekvatne razine kapitala banaka koji nije u skladu s preuzetim rizicima; • 5. pogrešan sistem nagrađivanja koji je doveo do iracionalnog ponašanja svih povezanih subjekata; • 6. nedostatak učinkovitog upravljanja cjelokupnom organizacijom banke. Istodobno, adaptirana očekivanja o mogućoj ostvarivosti TTIF koncepta u mnogim zemljama dovela su do pada tržišne discipline među investitorima i štedišama koji su velikim bankama bili kreditori; i • 7. nedostatak djelotvorne pravne regulacije i nadzora, te nepotpuna procjena rizika pomoću međunarodnih standarda za regulaciju banaka.

• Problemi u tehnologiji, komercijalni neuspijeh dobavljača ili kupca, političke smetnje ili prirodne katastrofe dodatne su potencijalne opasnosti s kojima se suočavaju svi poslovni subjekti. Međutim, banke se suočavaju s nizom rizika koji su atipični za nefinansijska preduzeća. Banke obnašaju posredničke i platne funkcije koje ih razlikuju od drugih preduzeća. • Neovisno o strukturi bankarskog sistema, kroz historiju je vidljivo da loše upravljanje rizikom u konačnici može prouzrokovati nastanak neplaćanja, te velike probleme u sistemu, državi, regiji ili svijetu. Kreditni rizik da zajmoprimac ne podmiri obveze po primljenom zajmu, i dalje je ključan za dobro upravljanje rizikom. • Upravljanje rizikom uključuje identifikaciju ključnih finansijskih rizika, odlučivanje o tome gdje se izloženost riziku treba povećati ili smanjiti, te pronalaženje načina za praćenje i upravljanje pozicijom rizika banke u stvarnom vremenu. • Za sve banke, od tradicionalne banke gdje je upravljanje imovinom i obavezama ključna djelatnost, pa do kompleksne univerzalne banke koja nudi niz bankarskih i nebankarskih finansijskih usluga, cilj je povećati profit i vrijednost dioničara - a upravljanje rizikom je ključno za postizanje tog cilja.

• Rizici specifični za poslovanje banaka su: • Rizik druge strane je rizik kada dvije strane sklope finansijski ugovor, a postoji mogućnost da će se jedna od stranaka odreći uvjeta ugovora. • Kreditni rizik je rizik da neka imovina ili plasman postanu nenadoknadivi u slučaju nastanka neplaćanja ili rizik od neočekivanog kašnjenja u servisiranju zajma. • Rizik likvidnosti ili rizik finansiranja, su u suštini sinonimi, predstavljaju rizik od nedovoljne likvidnosti za uobičajene operativne zahtjeve, odnosno sposobnost banke da ispuni svoje obaveze u trenutku njihovog dospijeća. • Rizik poravnanja ili plaćanja nastaje ako jedna strana u ugovoru isplati novac ili isporučuje imovinu prije nego što primi vlastitu gotovinu ili imovinu i time se izloži potencijalnom gubitku. • Tržišni ili cjenovni rizik uključuje valutni i kamatni rizik. Rizik na tržištu obično je povezan s instrumentima koji se trguju na dobro definiranim tržištima, iako se sve više koriste tehnike za procjenu rizika koji proizlaze iz nadređenih instrumenata i / ili trguje na mjestima gdje tržište nije vrlo likvidno. • Za banke, razina poluge je kritična jer mjeri rizik kapitala. Tu dolazi temeljni kapital: njegova glavna funkcija je da djeluje zaštitnički podržavajući ili apsorbirajući gubitke. Banke koje uzimaju više rizika trebale bi izdvojiti više kapitala, a to je načelo karakteristično za Basel standarde. S druge strane, kako bi poboljšale prinos dioničarima, banke trebaju povećati multiplikator poluge. • Operativni rizik je rizik gubitka koji je rezultat neadekvatnih ili pogrešnih internih procesa, ljudi, sistema ili vanjskih događaja. • Državni rizik obično se odnosi na rizik da država neće podmiriti obaveze prema kojima duguje nekoj banci ili vladinoj agenciji. Politički rizik definiran je kao državno uplitanje u poslovanje domaće i/ili strane banke.

GLOBALNA FINANSIJSKA KRIZA – 2007 -2008. • Globalna finansijska kriza svoje začetke nalazi u 2007. godini, u sklopu krize na tržištu nekretnina. Kao posljedica, godine 2008. , Lehman Brothers banka objavila je bankrot. • Banke su zbog straha od kreditiranja zaraženih banaka ukinule mogućnost daljnjeg sudjelovanja u međubankovnom finansiranju, uzrokujući porast kamatne stope na tržištu novca. Od marta do septembra 2008. godine, osam velikih američkih finansijskih institucija je bankrotiralo: Bear Stearns, Indy. Mac, Fannie Mae, Freddie Mac, Lehman Brothers, AIG, Washington Mutual i Wachovia – od kojih šest njih u septembru.

• Kriza nije obuhvatila samo SAD. Nakon što je krajem 2007. postalo jasno da svijet ulazi u novu krizu svi su sa strepnjom iščekivali prognoze velikih svjetskih organizacija kao što su MMF, Svjetska Banka, WTO itd. • Više od 20 europskih banaka, u 10 zemalja, spašeno je od jula 2007. do februara 2009. godine. Ova finansijska kriza, kao u doba Velike depresije, uzrokovala je pojavu velike recesije u SAD-u i ostalim zemljama svijeta.

• Krajem 2008. godine, cjelokupni finansijski sustav našao se pred kolapsom na što se moralo djelovati državnim intervencijama. Nastojeći ponovno pokrenuti finansijski sistem, razvijene zemlje pružale su državna jamstva za štedne depozite i međubankovne posudbe, dokapitalizirale banke javim fondovima i preuzimale rizične plasmane, odobrile fiskalne olakšice, utjecale na visinu kamatnih stopa, te poduzele niz drugih mjera čija je vrijednost iznosila otprilike 4 000 milijardi dolara. • Finansiranje banaka postajalo je osjetljivije zbog ovisnosti o globalnom međubankovnom tržištu na kojem su se nastankom krize pojavili rizici nemogućnosti finansiranja. Nakon nastanka krize, sigurnost ulaganja i mogućnosti finansiranja osiguravaju se u obliku renacionalizacije međubankovnog tržišta i fragmentacije finansijskog sistema Eurozone. • Na međubankovnom tržištu došlo je do nepovoljne selekcije zbog pogoršanja bilansi banaka nakon početka krize subprime hipotekarnih kredita u SAD-u kao i neizvjesnosti o tome koje su banke bile najizloženije riziku.

• Europska središnja banka je imala značajnu ulogu u rješavanju krize u Eurozoni. • Prva i najvažnija mjera koju je Europska središnja banka primjenila bilo je osigurati fleksibilnu opskrbu likvidnosti bankovnim sudionicima, uz kamatnu stopu koju je odredila Europska središnja banka. • Druga mjera koju je Europska središnja banka uvela odnosi se na proširenje popisa prihvatljivih instrumenata osiguranja, te su uključeni svi vrijednosni papiri osim ABS-a s minimalnim rejtingom BBB-a, uz istodobno produženje prosječnog dospijeća svojih redovnih aktivnosti u monetarnoj politici. • Protekom vremena, Europska središnja banka je uvela i treću mjeru, naime povećala je broj i uvela nove vrste dugoročnijih poslova, kao što su dugoročne aktivnosti refinanciranja s rokom dospijeća od šest mjeseci tzv. LTRO programi.

• Europska središnja banka koristila je praksu kvantitativnog labavljenja kroz otkup državnih i širenja efekta likvidnosti na banke i realnu ekonomiju kako bi potaknula rast potrošnje i inflacije. • Prvi kanal djelovanja politike kvantitativnog labavljenja je kroz učinak ravnoteže portfolija. • Drugi kanal djeluje kroz učinak politike signalizacije. Ovaj kanal uključuje percepciju ekonomskih subjekata na tržištu o svojstvima kretanja politike kvantitativnog labavljenja u budućnosti. • Treći kanal djeluje kroz učinak likvidnosti. U kriznim razdobljima, kvantitativno labavljenje poboljšava funkcioniranje tržišta povećanjem likvidnosti kroz aktivno poticanje trgovanja.

REFORME PROPISA O KRIZAMA • Sistemski važna finansijska institucija narušava stabilnost finansijskog sistema: • kada nije u mogućnosti ispuniti svoje finansijske obveze prema drugoj ugovornoj strani; • kada je prisiljena prodavati imovinu za osiguranje likvidnosti što dodatno smanjuje cijenu imovine (i time povećava mogućnost daljnje prodaje) i uzrokuje finansijsku isključenost; i • kada zbog svog lošeg poslovanja uzrokuje širenje zaraze u druge finansijske institucije i stvaranje panike na finansijskim tržištima.

• Skupo spašavanje banaka s ciljem očuvanja finansijske stabilnosti bilo je finansirano od strane država. U nekim zemljama, državna jamstva doprinijela su neodrživim javnim finansijama što na kraju rezultira insolventnošću banaka zbog velike izloženosti prema državnom dugu. • Kao odgovor, supervizori su pokrenuli ambiciozne finansijske reforme. Nametnuli su bankama izraženije i kvalitetnije kapitalne zahtjeve i intenzivirali aktivnost nadzora nad sustavnim globalno značajnim bankama (engl. G-SIBs) kako bi se smanjila vjerojatnost i trošak neuspjeha i zaraze. U nekim zemljama, strukturne mjere su provedene koje bankama ograničavaju određene aktivnosti poslovanja.

• Summit Europske unije u junu 2012. godine, donio je odluku o stvaranju bankovne unije s ciljem prekida veze između zemalja i banaka. • Ideja o bankovnoj uniji bila je važan faktor u stvaranju integriranog tržišta s naglaskom na finansijskoj stabilnosti. • Europska bankovna unija sastoji se od nekoliko elemenata: • jedinstveni nadzorni mehanizam (engl. SSM) u Europskoj središnjoj banci; • jedinstveni mehanizam rezolucije (engl. SRM) za rješavanje pitanja loših banaka; • transparentnija i jedinstvena knjiga pravila (engl. SRB); i • direktiva o bankovnom oporavku i rezoluciji (engl. BRRD) kojima se definiralo kada i kako vlasti mogu intervenirati kako bi sudjelovale u rješavanju poteškoća u bankama. • Posljednji element bankovne unije je zajednički štedni sustav osiguranja depozita.

• Idući značajan korak u tom kontekstu bio je najava, a zatim i provedba sveobuhvatnog pregleda kvalitete imovine velikih banaka pod nadzorom Europske središnje banke. • Već u ovoj početnoj fazi, na temelju očekivanja, banke u Europskoj uniji započele su proces dokapitalizacije. • Europska središnja banka je provodila niz smanjenja stopa refinansiranja, uvela negativnu stopu na mogućnost depozita, pokrenula nove ciljane programe LTRO-a i najavila program kupnje ABS-a i pokrivenih obveznica.

ZAKLJUČAK • Promjene su bile potrebne nakon nastalih poteškoća u finansijskom sistemu u vrijeme bankrota Lehman Brothers banke. Tržište kapitala reagiralo je na krizu, u skladu sa racionalnim očekivanjima, povlačenjem svoje likvidnosti iz bankarskog sektora. Središnje banke bile su prisiljene spasiti finansijski sistem. Uslijedila je regulatorna reakcija, koju je utjelovio Basel III standard. • Subjekti unutar bankarskog sektora mogu se ponašati iracionalno i na taj način negativno djelovati na cjelokupni finansijski sistem. Tako dolazi do stvaranja mjehura na tržištima kapitala, povećanja razine rizika zbog pogrešnih procjena, podcjenjivanja adekvatnih razina kapitala i slično. • Stoga veliki izazov za poboljšanje poslovanja banaka predstavlja njihovo ponašanje, a kvalitetnije upravljanje rizikom može pomoći, jer potiče razborito ponašanje svih povezanih subjekata.

• Rezultati ovog rada potvrđuju činjenicu da je globalna finansijska kriza imala velikog utjecaja na razinu sigurnosti i finansijske uspješnosti izabranih banaka kao i na njihovu razinu reputacije. • Također, može se potvrditi utjecaj pokrenutih reformi u regulaciji finansijskog sektora na strategiju poslovanja izabranih banaka. • Banke trebaju uskladiti svoje djelovanje unutar novih zadanih okvira te prilagoditi poslovanje novim pogoršanim tržišnim uvjetima s ciljem osiguranja svog opstanka.

PITANJA • 1. Šta je finansijska kriza? • 2. Zašto je banka glavni dio finansijskog sistema u svim zemljama? • 3. Rizici specifični za poslovanje banaka su: • 4. Objasni politiku kvantitativnog labavljenja.