ETIKA Filozofija morala MORAL skup nepisanih pravila i

ETIKA Filozofija morala

MORAL - skup nepisanih pravila i običaja koji određuju međuljudske odnose , načine ponašanja i određeni oblik života u nekoj društvenoj zajednici (prije svega, s obzirom na pitanja “dobra” i “zla”

MORAL KAO OBJEKTIVNA KATEGORIJA Moral uvijek uključuje prosuđivanje i vrednovanje naših postupaka kao moralnih (dobrih) i nemoralnih (zlih) Moral je nešto objektivno, izvanjsko, nametnuto pojedincu, tj. čovjeku (kao jedan od oblika društvene svijesti, kao sustav običaja, navika i normi) Moral uvijek sadrži i određeno htijenje – zahtjev kako bi nešto “trebalo da bude”

Moral je društveno povijesno uvjetovan (interesima, tradicijom, običajima, navikama, religijom itd. ) te se osim u povijesnim razdobljima, klasama, sredinama i uvjetima života, razlikuje i od skupine do skupine ljudi u istom društvu – RAZLIČITI MORALI Za moral je karakteristično poštovanje ljudskog zajedništva, zajedništvo, snošljivost te odricanje prisile i nasilja Središnje moralne vrednote – dobro, ispravno, pravedno Moral se stječe odgojem i življenjem u određenoj sredini. Oslanja se na svijest i savjest pojedinca a u društvu potvrđuje idealnim sankcijama (odobravanjem, prijekorom i bojkotom)

MORAL I PRAVO Za razliku od morala, pravo i zakon održavaju se državnom silom koju pod prijetnjom materijalne kazne provode za to određene ustanove (policija, sudstvo…) Pravo i moral međusobno se uvjetuju i utječu jedno na drugo, iako su na različitim razinama. Pravo se odnosi samo na vanjskost čina a moral ponajprije na namjeru

MORAL ČOVJEKA KAO SUBJEKTIVNA KATEGORIJA Moral čovjeka pojedinca uvijek je i nešto osobno, subjektivno (svjesno i slobodno prihvaćanje ili neprihvaćanje određenih normi međusobnog ophođenja. Moral je dio naše osobnosti a očituje se u svijesti i savjesti pojedinca – u osjećaju zadovoljstva, ponosa, kajanja, grižnje savjesti… Unutarnji (subjektivni, osobni) i izvanjski (objektivni, društveni) moral mogu biti u skladu, dinamičnom suglasju, ali i u neskladu, sukobu.

SAVJEST Moralno dobro i zlo odnose se na slaganje ili neslaganje naših čina s našom vlastitom savješću. Savjest je osjećaj moralne odgovornosti – skup načela moralnog procjenjivanja, sposobnost prosuđivanja postupaka kao dobrih ili loših Savjest je moralno središte u nama samima koje bdije nad mogućim slabostima našeg razuma i naše volje, nadzire ih i ispravlja. Ona djeluje prije, tijekom i poslije čina – istodobno je tužitelj, istražitelj, svjedok, branitelj i sudac moralnosti naših postupaka

MIRNA SAVJEST – osjećaj moralnog spokojstva i vlastitog dostojanstva SLABOST VLASTITOG KARAKTERA – nesigurnost, neodlučnost, nedostatak samopouzdanja, kolebljivost KONFLIKTI SAVJESTI – sukob sa samim sobom GRIŽNJA SAVJESTI – grizodušja -Svi ti osjećaji savjesti posljedica su moralnog prosuđivanja Savjest se oblikuje prihvaćanjem moralnih normi Zato su moguće različite savjesti ovisno o sadržaju prihvaćenih normi Postoje razni oblici patologije savjesti: nerazvijena, podčinjena (nesamostalna), nekritička, pokvarena, ekscentrična….

AUTONOMIJA SAVJESTI Savjest i karakter odgajaju se, oblikuju i izgrađuju tijekom cijeloga života Moralno nas mogu obvezivati samo uvidi naše vlastite savjesti – nikakav izvanjski autoritet ne može nametati moralnu obvezu bez pristanka naše savjesti SAMOZAKONODAVSTVO (autonomija) savjesti – umni pojedinac djeluje iz svoje slobode SLOBODA – pretpostavka moralnog prosuđivanja i djelovanja i odgovornosti ODGOVORNOST – sposobnost moralne prosudbe (sposobnost razabiranja što je dobro a što zlo) odgovornost znači prije svega biti odgovoran samome sebi a zatim i svima drugima s obzirom na sve moguće posljedice nekog stava, postupka i djela

ETIKA – jedna od središnjih tema filozofije - filozofija morala - filozofska disciplina koja ispituje podrijetlo, motive norme i svrhu moralnog djelovanja i prosuđivanja - refleksija o moralu (filozofsko raspravljanje o obrazloženosti moralnih stavova, zahtjeva i normi) ona je promišljanje o tome zašto mi neke norme određenog morala smatramo važećim - teorija morala (teorija usmjerena praktičnom ljudskom djelovanju) – bitno je praktično voljno opredjeljenje utemeljeno na vrijednosnom prosuđivanju - uključuje normativno, usmjeravajuće, vrijednosno određivanje i opredjeljenje ( tiče se nas samih, onoga što doživljavamo kao vrijedno, što cijenimo i poštujemo)

MORALNI I ETIČKI STAV Moralni predteorijski stav – nije etički promišljen Pitanje moralnosti (nemoralnosti) nekog čina u domeni je savjesti pojedinca koji djeluje i prosuđuje Prosuđivanje etičnosti predmet je rasprave i obrazlaganja

IZVOR I SVRHA MORALNOG DJELOVANJA Heteronomna etika zastupa gledište da je izvor morala izvan čovjeka Autonomna etika uči da je izvor morala u čovjeku samom (sam određuje normu kojoj će se pokoravati)

U shvaćanju svrhe moralnog djelovanja razlikujemo brojne koncepcije ( ovisno o tome kako se shvaća dobro) : EUDAJMONIZAM – motiv i cilj ljudskog djelovanja je sreća blaženstvo, radost HEDONIZAM – užitak je cilj života; ugoda, zadovoljstvo -dobro, neuspjeh, bol- zlo PERFEKCIONIZAM – motiv i svrha moralnog djelovanja je usavršavanje Svim tim etikama dobara, suprotstavlja se Kantovo učenje o samoodređenju volje

ĆUDOREDNO DOBRO U shvaćanju dobra i u načinu života nema opće suglasnosti Veliki filozofi (Aristotel, Kant…) određuju dobro kao ono što odgovara svrsi nečega. Ćudoredno dobro određuju zato kao ono što odgovara biti čovjeka. Jedna od Kantovih formulacija: “Radi tako da ljudskost i u tvojoj osobi i u osobi svakoga drugoga čovjeka svagda uzimaš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo. ”

ČOVJEČNOST JE DUŽNOST Čovjek se ni prema sebi samome ni prema bilo kojemu drugome čovjeku ne smije nikada odnositi kao prema pukome sredstvu za postignuće neke druge svrhe. Čovjek svagda treba da bude i ostane svrha čovjekova djelovanja. Čovječnost je dužnost. Svoje samoozbiljenje čovjek može postići samo u odnosu i suradnji s drugim ljudima a nikako sam za sebe. Vlastito savršenstvo i blaženstvo može postići samo sudjelujući i radeći na sreći i blaženstvu drugih i poštujući njihove ciljeve kao svoje vlastite.

Uljudnost – kao proces uzajamnog uljuđivanja, uvjet je dobrog života s drugim ljudskim bićima kao osobama, s kojima se tako i postupa. To zahtijeva umijeće dijaloga, suosjećati s drugim čovjekom, ozbiljno ga prihvatiti… tako se postiže sudioništvo i ljubav drugih ljudi. Za to se (kao i za slobodu) valja izboriti. Potrebni su otvorenost, pouzdanje, odlučnost i ustrajnost da nastojimo sebe sama popraviti, učiniti boljim. DOSTOJANSTVO OSOBE se sastoji u samoodređenju djelovanja te osobe. dostojanstvo osobe pretpostavlja priznavanje dostojanstva, tj. Prava osobnosti i svim drugim ljudima – međusobno uvažavanje i poštovanje.

KANTOV KATEGORIČKI IMPERATIV Kant smatra da svaki čovjek i bez filozofije zna što je dobro, a što zlo, te što treba činiti da bi bio dobar i pošten. Svatko već u sebi nosi načelo djelovanja, a u savjesti se temelji njegova sigurnost. Moralni zahtjevi traže bezuvjetno (apsolutno) važenje, jer su tu uvijek u pitanju i interesi drugih ljudi! Jedino što je dobro bez ograničenja je dobra volja, koja je sama po sebi ( po svom htjenju) dobra – nosi u sebi ispunjenje dužnosti. Dobra volja je ona koja ne može sebi proturječiti ni kada postane opći zakon. Dužnost je nužnost djelovanja iz poštivanja moralnog zakona (osjećaj obveznosti da se djeluje onako kako to zahtjeva moralno načelo. Čovjek je autonomni zakonodavac svega ljudskog djelovanja

Kent razlikuje prirodnu uzročnost iz slobode te obrazlaže da čovjek pripada dvama svjetovima: kao osjetilno biće pripada svijetu prirodne nužde, a kao biće slobode on pripada umnom svijetu.

ETIČKI SADRŽAJI KRŠĆANSTVA “Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga. ” “Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća među njima je ljubav. ” “Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. ” “Tko je vjeran u najmanjoj stvari, vjeran je i u velikoj. Tko je nevjeran u najmanjoj stvari, nevjeran je i u velikoj. ” 10 Božjih zapovijedi

KRAJ UČENICA: Ana- Marija Zorčec