Emocionalni i motivacijski razvoj djece s tekoama u

Emocionalni i motivacijski razvoj djece s teškoćama u učenju

uvod • U ovom ću seminaru pisati zadnje poglavlje knjige Djeca s teškoćama u učenju autorice Ines Galić – Jušić. Imenom Put prema emocionalnom i motivacijskom napretku djece. Prikazani su razgovori s djecom o najčešćim temama njihovog interesa: samostalnost i ovisnost o tuđoj pomoći učenju, nesigurnost i strah u učenju, agresivnost u školskoj klupi, grupe vršnjaka i njihovo maltretiranje drugih učenika, dosada pri učenju i čitanju, realna Uvod: očekivanja u vezi s vlastitim uspjehom ili neuspjehom, odgovornost, . . • Učenici koji imaju određeni problem sa školom često su prikazani kao glupi, a u stvari oni imaju samo određeni problem. Ti su problemi često nasljedni, a ponekad su pomiješani sa metalnom retardacijom, autizmom, poremećajem u ponašanju.

1. PROMJENE U PONAŠANJU I EMOCIJALNA STANJA DJECE S TEŠKOĆAMA U UČENJU • • • Autorica je posvetila ovaj dio knjige o tome što učenici razmišljaju o njihovim emocijama, način na koji doživljavaju sebe i način na koji ih to opterećuje u svom odrastanju. Opisala je kako učenicima dati više smisla i motiva za odlazak u školu. Da bi djeca preživjela i ostala u školi potreban im je motivacijski i emotivni pomak. Ovdje najviše utječe učitelj koji treba motivirati učenika da on ostane zainteresiran za učenje, jer često se dogodi da školovanje nije važno i da su im ocjene loše te im dolaze negativne emocije koje stvaraju negativnu sliku o sebi. Djeca imaju osjećaj da su nesposobna zbog lošeg pokazivanja znanja. Zato postaju problematična, jer bolje je biti problematičan nego glup. Uzimaju lakši put jer je lakši i ne moraju se toliko truditi. Put da se izađe iz problema nije jednostavan. Potrebno je puno vremena i strpljena da se toj djeci pomogne, da im se ugradi pozitivna slika o sebi i da stvore pozitivne emocije. Dječja depresija i neprilagođeno ponašanje uzrokovani su time što su djeca psihički zdrava ali su zbog određenih problema, tipa disleksija, disgrafija, nesretna i osjećaju neuspjeh. Njihova je vlastita procjena sebe često lošija od onoga što oni čuju oko sebe. Svako frustrirano i nesretno dijete je uvijek razredni zlostavljač. Zato zločesto dijete treba voljeti, jer im nedostaje ljubavi i pažnje, te shvaćanje okoline. Zato smo mi učitelji važni čimbenici u svakom odrastanju zdravog djeteta.

2. OCJENJIVANJE DJECE S POTEŠKOĆAMA U UČENJU: ŠTO BI OCJENA TREBALA ZNAČITI? • Ako dijete dobije lošu ocjenu shvatit će to kao osobni poraz jer je vjerojatno prije toga puno učilo a rezultat ostao isti. Samo učitelj može primijetiti da je dijete utrošilo stvaran trud u učenje a dobilo lošu ocjenu. Tada učitelj treba dati odgovor tome učeniku, odgovor zašto je dobio lošu ocjenu. Često je problem stres koji utječe na dijete tijekom testa te ga ono stoga loše piše. Potrebno je pokazati djetetu da postiže uspjeh unatoč lošim ocjenama. U ispitu treba davati komentare, što je bilo dobro a što loše u odgovorima na testu, kako je pokazalo znanje, koji su mu propusti, … To je način da se razmisli o načinu učenja i da se cijeni trud uložen u učenje. Na taj način djeca s poteškoćama mogu razumjeti što im se događa tijekom testa i kako kontrolirati situaciju.

3. ŠTO SE DOGAĐA U SREDNJOJ ŠKOLI? ! • U srednjoj školi se često dogodi da djeca koja do tad nisu imala problema i nisu evidentirani učenici s teškoćama u učenju pokažu teškoće u svladavanju gradiva. Tijekom godina njihova je vještina učenja uveliko izostala te oni nisu imali rad s terapeutom kao djeca s disleksijom kojih je konstantno poučavao kako raditi i samo motivirati se, njih se sustavno poučava. U srednjoj školi zato djeca koja ne uspijevaju svladati gradivo ispisuju se iz škole i upisuju tzv. lakša zanimanja. Djeca postaju deprimirana i odbačena, misle da ne mogu promijeniti ništa sa situacijom koja ih muči. Imaju osjećaj da ne ispunjavaju svoje i roditeljske želje i ne žele promijeniti novonastalu situaciju. Bijeg od stvarnosti vodi ih što dalje od škole, a zato se stalno zabavljaju što dalje od ustanove što označava školu, jednostavno je apsurdno sjediti pred knjigom kad i onako ne polučuje uspjeh.

• Da bi se jedan takav učenik koji je stvorio lošu sliku o sebi potaknuo na učenje i rad potrebno je u sadržaju školskog gradiva unijeti iskustva sa zanimljivim temama, tekstovima. Učenik će jednoga dana iz škole trebati izaći pun samopouzdanja i vjere u sebe da može uspjeti u bilo čemu jer to je ustavri cilj škole da ga spremnog pošalje u svijet. Za svaki rad potreban je smisao zašto se to radi, a današnji učenici ne otkrivaju smisao osim da je učenje potrebno samo da se dobije ocjena. Djeca više ne uče zbog sebe već zbog ocjena, a djeca s poteškoćama u učenju shvaćaju to kao poraz koji ih vodi u pad. Učitelj je potreban da bi učeniku pokazao da može biti siguran da može biti samostalan u savladavanju i pokazivanju znanja. Djeca gube smisao i motiv za učenje a nemaju nikakve probleme s pamćenjem. Vrijeme koje provode nad knjigom postaje izazov. Zato je najvažnije potaknuti motiv za učenje i da će učenje donijeti uspjeh.

4. EMOCIONALNI SVIJET DANAŠNJE DJECE • Emocije koje današnju djecu opsjedaju su negativne emocije kao što su: strah, srdžba, sve emocije gađenja. Američki neurolog i znanstvenik Antonio Damasio kaže: « Emocije nisu one koje odlučuju umjesto nas, ili bi trebale odlučivati. One imaju samo ulogu vodiča, olakšavajući proces odlučivanja. Svatko od nas naučio se služiti određenim emocionalnim stanjima, pozitivnim ili negativnim (ili onima između) kao odgovor na određene situacije i to zahvaljujući nečemu što sam ja nazvao «somatskim markerima» . Upisani u pamćenje, somatski markeri javljaju automatski svaki put kad se pojavi tip situacije s kojima su prvobitno bili povezani tako nam pomažu da donosimo odluke. » ( Europski glasnik, godište VIII. , broj 8, 2003. ). Što dakle pokazuje da čovjekom upravljaju njegovi podsvjesni procesi koje je teško promijeniti. U tome je problem i kod djece koja su odgojena da pokazuju svoje emocije. Još je veći problem kod djece koja su naučena da pola svoga vremena provode u školi a drugu polovicu ispred kompjutera, nedostaje im razgovor s roditeljima koji bi im pokazao što se događa s njima, te djeca tako ostaju u nedoumici što koja emocija znači. Ovaj svijet djecu ne uči empatiji ili igri i radosti koju donosi poslijepodne sa svojom obitelji. Djeca ne znaju imenovati što ih rastužuje, a što ljuti. Postaju zbunjena i upravo se tako lakše uklapaju u različite grupe djece s istim problemima (kako su nastali emosi? ).

5. RAZGOVOR KAO PUT DO EMOCIONALNOG I MOTIVACIJSKOG NAPRETKA DJECE • Kako zaustaviti pasivnost i agresivnost? Tako da se uspostavi emocionalna ravnoteža putem razgovora. • Djeca pokazuju agresivnost, te upravo ta djeca bivaju odbačena od druge djece te se stvara određeni krug u kojem su ona izgubljena. Učitelji im govore da su glupi ili lijeni i takvu sliku daju drugim učenicima. Škola postaje jedno teško mjesto za življenje. Zanimljiv je podatak da u zatvorima više je od 30% zatvorenika ima utvrđenu disleksiju što znači da problemi iz mladost utječu i na odraslu dob, te okolina i učitelji utječu na to da li će dijete postati delikvent ili uspjeti u životu. Najčešći izvori emocionalne blokade kod djece su: samozavaravanje i odgovornost, strah pred testove, nesigurnost i strah od odgovaranja, samostalnost naspram ovisnosti, ruganje u grupi, izbor srednje škole, realna očekivanja, dosada pri čitanju i učenju, unutarnja i vanjska mjesta kontroli, prijateljstvo naspram odbačenosti.

• Ruganje u grupi i reakcija agresijom: ruganje se događa svakodnevno među školskom djecom. Takozvana normalna djeca prozivaju djecu s određenim problemom, mucanje, disleksija, slabo čitanje, bilo što ih stavlja u drugi koš. Djeca ne znaju drugačije odgovoriti nego agresijom, tada na pozornicu dolaze učitelji. Učitelji su tu da djeci kažu da se mogu loše osjećati, i da suosjećaju s njima.

• Prijateljstvo naspram odbačenosti: omiljenost u društvu je vrlo važan faktor u odrastanju jer pomoću pripadanja grupi stvara se slika svijeta oko sebe. Svako ima svoje viđenje osobina koje su za njega popularne. Prijatelj je onaj koji te prihvaća takvog kakav jesi, kad si odbačen zbog toga kakav si teško je živjeti.

• Dosada pri čitanju i učenju: učenje nije zabavno i upravo zato je djeci dosadno. Često teme za učenje nisu zanimljive i zato je to teško naučiti nešto novo i možda nerazumljivo (recimo kemija). Dosada daje osjećaj da vrijeme ne prolazi. • Samostalnost naspram ovisnosti: djeca kao mala su okružena ljudima koji im pomažu pri učenju, kada odrastu još uvijek imaju potrebu za pomoći ali i za samostalnim radom. Tu nastaju sukobi. Da bi se došlo do naprednog mišljenja potrebno je samostalno učenje, koje će kasnije donijeti sliku o sebi. • Vanjski i unutarnji lokus kontrole: treba znati prepoznati vlastite zasluge i kada kriviti druge a kada sebe. Na naš život utječu okolnosti, drugi ljudi, sreća, sudbina, … • Djeca s poteškoćama u učenju često sve svaljuju na sebe, i govore si da su nespos