eljko Predojevi IZ SLAVENSKE MITOLOGIJE LITERATURA Belaj Vitomir
Željko Predojević IZ SLAVENSKE MITOLOGIJE
LITERATURA: Belaj, Vitomir, Hod kroz godinu. Mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja, Zagreb, 2007. Katičić, Radoslav, Božanski boj, 2008. Katičić, Radolsav, Zeleni lug, Zagreb, 2010. Katičić, Radolsav, Gazdarica na vratima, Zagreb, 2011. Pecotić Bajuk, Lidija, Kneja, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999. Vinšćak, Tomo, Vjerovanja o drveću u Hrvata, Jastrebarsko, Naklada Slap, 2002. Vukelić, Deniver, Pretkršćanski prežici u hrvatskim narodnim tradicijama, u: Hrvatska revija, Broj 4 -2010, 30. listopada 2010.
SVETO DRVO
Sveto stablo ili stablo života - stari Slaveni pojmili simbolizam svijeta U najstarijem slavenskom sloju stablo svijeta je iva ili rakita, potom hrast ili dub, a u najmlađem bor ili jela Mitsko je stablo podijeljeno na tri djela, a tri dijela drveta jesu nebeski, zemaljski i podzemni svijet
Gornji je dio obično imao zlatnu granu i pripadao je nebeskom svijetu, gromovniku Perunu koji u obličju ptice, najčešće orla, sjedi na najvišim granama.
Deblo simbolizira zemaljski svijet i pripadalo je narodu.
Podzemni dio – korijenje, pripalo je božanstvu podzemlja. Iz podzemlja izvire voda, a dolje, u vodi, mjesto je Velesu kojega osim uz seljake i stoku, vezujemo i uz boleštinu i smrt
PERUN Perun je u slavenskoj mitologiji bog groma i munje (gromovnik), vrhovno božanstvo u panteonu slavenskih bogova. Najstariji vrhovnik vjerojatno je bio Rod, a nejasno je kako je Perun preuzeo njegovo mjesto. Drugi kandidat za vrhovnika među nekim Slavenima bio je Svarog, Perunov otac.
ETIMOLOGIJA IMENA Perunovo ime dolazi iz ie. *Perkwunos (ups. lit. Perkūnas). Izvorno je korijen *perk(w)uznačio "hrast" (usp. lat. quercus) ili pak "crnogorica", "pošumljena planina" ili "planina", ali u praslavenskom se razvio u značenje "udariti", srodno sa službom gromovnika.
IME JE OSTALO… U hrvatskom jeziku još vidimo ostatke u toponimima: Perun (brdo na Učki), Perunić (Poljica) i Perunsko (Poljica).
Od slavenskih toponima tu su mjesta: Perun, Perunac, Perunovac, Perunika, Perunička Glava, Peruni Vrh, Perunja Ves, Peruna Dubrava, Perunuša, Perušice, Perudina i Perutovac; danas uglavnom imena planinskih vrhova.
PERUNIKA, BOGIŠA Perunika (iris), katkad zvana i bogiša ("božja biljka"). Vjerovalo se da raste na mjestu gdje Perun udari munjom. Poznato je i vjerovanje da grom neće udariti kuću oko koje raste perunika.
Perun je opisan kao grub čovjek s bakrenom bradom. Vozi se u kočiji upregnutom jarcem te nosi moćnu sjekiru, a katkad i čekić. Sjekiru baca na zle ljude i duhove koja se uvijek vraća u njegovu ruku.
Usporedbom baltičke mitologije i izvora iz slavenskog folklora doznaje se da je Perun bio oženjen Suncem. No, dijelio je svoju ženu sa svojim neprijateljem Velesom - svake noći kad se smatralo da Sunce utone iza obzora u podzemlje, gdje je vladao Veles.
PO DOLASKU KRŠĆANSTVA Istočna ortodoksna Crkva uspjela je prenijeti Perunove karakteristike na novog kršćanskog sveca - svetog Iliju, koji je postao gromovnik (Ilija Gromovnik), na osnovi starozavjetnog proroka Ilije koji je vozio vatrenu kočiju nebom, a to se činilo dobrom zamjenom za starog boga gromovnika i njegove vatrene munje
Na zapadu je Rimska katolička Crkva ponudila svetog Mihaela arkanđela koji je, kao zapovjednik nebeske vojske i progonitelj zla, mogao dobro zamijeniti Perunovu ulogu. Moguće je da je u nekim mjestima Perun zamijenjen svetim Vidom, no već je vjerojatno u davnija vremena Perunov kult bio izazvan rastućim Svetovidovim kultom. Na nekim folklornim razinama neke su Perunove karakteristike prenesene i na kršćanskog Boga
VELES Veles, Volos ili Voloh u slavenskoj mitologiji bog je zemlje, voda i podzemlja; povezivan je sa zmajevima, stokom, magijom, glazbenicima, bogatstvom i prijevarom. Perunov je glavni protivnik, a njihova je borba jedan od najvažnijih mitova u slavenskoj mitologiji.
BOG PODZEMLJA Veles je prema slavenskoj predodžbi svijeta kao o drvetu života živio u njegovu korijenju. Slao je duhove mrtvih u živi svijet kao svoje glasnike. Svetkovine u njegovu čast održavale su se krajem godine, zimi, kad se približavao kraj svjetskog poretka, kaos je rastao, a granice između svijeta živih i mrtvih postajale su sve bljeđe te su se duhovi predaka vraćali među žive.
VELJE NOĆI Njezini su ostaci u koledarskim običajima mnogih slavenskih zemalja, koji su poput kombinacije karnevala i Noći vještica, a slavljeni su između Božića i kraja veljače. Mladići ili koledari/vučari odijevali su se u duge kapute od ovčje vune te su nosili groteskne maske, lutali selima u skupinama i bučili.
Pjevali su pjesme o tome kako su dugo putovali te da su mokri i blatnjavi, što je aluzija na vlažni svijet Velesova podzemlja odakle su došli kao duhovi mrtvih. Glava kuće koju bi posjetili ugostio bi ih i darovao bi im ratne darove. To je primjer slavenskog šamanizma, a Veles je tako vjerojatno bio i bog magije te bogatstva. Smatralo se da bi se potom darovi odnijeli Velesu i tako osigurali dobru sreću i bogatstvo obitelji te godine.
BOG PRIJEVARE, MAGIJE I GLAZBE Velesova težnja prijevari vidljiva je i iz mita o sukobu s Perunom gdje je kradljivac, ali i u koledarskim običajima. Budući da je magija bila bliska s glazbom u primitivnim društvima, smatran je i zaštitnikom putujućih glazbenika.
OSTATCI Glazba u svadbama nije svirala sve dok mladoženja nije nazdravljajući prolio malo vina na tlo, na korijenje drveća. Izreka: Ne ostavljaj torbu na podu jer nećeš imati novca!
BOG STOKE I BOGATSTVA Velesova je glavna funkcija bila da štiti stoku slavenskih plemena. Često ga se nazivalo skotji bog = "stočni bog". Jedan od njegovih atributa bili su rogovi (bikovi ili ovnovi), a vjerojatno i ovčja vuna, ujedno povezivana s magijom.
PO DOLASKU KRŠĆANSTVA Nakon dolaska kršćanstva Veles je podijeljen u nekoliko različitih likova. Kao bog podzemlja i zmaj, naravno, povezan je s vragom. Njegove su dobre osobine povezivane s kršćanskim svecima. Kao zaštitnik stoke, povezivan je sa svetim Blažom, odnosno svetim Vlahom. U mnogim je istočnoslavenskim narodnim bajkama povezivan sa svetim Nikolom, ponajviše zbog osobine zaštitnika bogatstva i stjecanja.
MITOLOGIJA U slavenskoj mitologiji svijet je prikazivan kao sveto stablo, obično hrast, čije grane i kora predstavljaju živi svijet nebesa i smrtnika, nebo i zemlju, a njegovo korijenje podzemlje, svijet mrtvih. Bilo je to drvo života. Perun je bio vladar svijeta živih, neba i zemlje, a često simboliziran orlom koji je sjedio na najvišoj grani i promatrao cijeli svijet.
U korijenju stabla živio je njegov neprijatelj Veles, vodeni bog podzemlja, simboliziran zmijom ili zmajem, koji je stalno izazivao Peruna kradući mu stoku, djecu (sina Jarila) ili ženu. Perun je progonio Velesa po zemlji, napadao ga svojim munjama s neba, a Veles je bježao pretvarajući se u razne životinje ili skrivajući se iza drveća, kuća ili ljudi. Kad bi god udario grom, vjerovalo se da se Veles skrio od Peruna baš na tom mjestu.
Na posljetku je Perun uspio ubiti Velesa otjerao ga je u njegovo vodeno podzemlje. Vrhovni je bog potom ponovo uspostavio red u svijetu koji je prije ometao njegov kaotični neprijatelj. Potom se vratio na vrh svjetskog stabla i obznanio Velesu da mu je ondje mjesto te da ondje ostane (drevna bjeloruska bajka: Ңy, таm твое место, таm сабе бyдь!).
U toj ritualnoj smrti, što god da je Veles ukrao, padalo bi iz njegova tijela u obličju kiše s nebesa. Tako se objašnjavala promjena godišnjih doba. Suhi su periodi objašnjavani Velesovim krađama, a munje i gromovi smatrani su božanskim borbama. Kiša koja bi potom uslijedila smatrana je Perunovim trijumfom.
Mit je bio cikličan i ponavljao se svake godine - Velesova smrt nikad nije bila stalna. Ponovo bi se preporodio kao zmija koja razdire svoju staru kožu i iznova se rađa u novom tijelu. Premda u mitu ima ulogu zlikovca, Slaveni ga nisu smatrali zlim. U mnogim je ruskim bajkama Veles preuzeo obličje svetog Nikole, koji je spasio jadnog zemljoradnika i njegovu stoku od bijesnog i destruktivnog Ilije Gromovnika, koji predstavlja boga Peruna.
Njihova borba ne predstavlja dualističku borbu dobra i zla, ona je vjerojatno bila opreka prirodnih elemenata vode i zemlje Velesa te neba i vatre - Peruna. Slaveni su mitološki simbolizam nadmoćnog nebeskog boga, koji je pobijedio svog podzemnog neprijatelja olujama i munjama, često preslikavali u kršćanskog Boga te u kozmičku borbu Boga i Sotone.
REKONSTRUKCIJA PRETKRŠĆANSKE I HRVATSKE MITOLOGIJE Prije svega valja uzeti u obzir da je starohrvatska, pretkršćanska predodžba vremena ciklička, kružna – za razliku od kršćanskoga, koje od stvaranja Svijeta ide pravocrtno prema njegovu svršetku – ono se ponavlja, svijet se svake godine obnavlja i u ravnoteži je s natprirodnim silama.
Prema rekonstrukciji, glavni su akteri tih zbivanja dva boga – Perun i Veles. Oni su mitska opreka svijeta podijeljenoga na gore/nebo, sredinu/zemlju i dolje/podzemni svijet. Svijet ovisi o ravnoteži između njih dvojice.
U PROSTORU… Tako u Hrvatskoj danas nekoliko vrhova planina nosi Perunovo ime ili naziv koji se iz njega izvodi. Obično u njihovu podnožju postoji izvor, rijeka, poluotok, gaz ili neko drugo mjesto koje nosi Velesovo ime ili pak njegovu izvedenicu. Perunov se mitski dvor uvijek nalazi na povišenom, u planini, na vrhu drveta. .
Perun ima ženu-pomagačicu čije ime još nije potpuno potvrđeno. Kod drugih slavenskih grana to je u prvom redu Mokoš, pa se tako uzima i u nas, premda za to ima vrlo malo potvrda.
Mokoš je dvojaka slavenska božica koja je dio godine uz svoga muža Peruna, na gori – tad je ognjena, predstavlja sunce (stoga kasnije i ime Ognjena Marija). U drugom dijelu godine ona je u podzemlju kod ljubavnika Velesa, i tad je mokra, uz vodu.
Starija istraživanja predlagala su za tu ženupomagačicu ime Perunika, no moguće je i da je Perunika Perunova kći, u nas zvana Ljelja koja je možda imala i brata Ljelju. Postoji pretpostavka da su ti Ljeljo i Ljelja u nešto novijem sloju dobili narodna imena Jura i Mara
Drugi slavenski narodi izvode pak njihova imena iz božanske djece Jarila (boga vegetacije i plodnosti) i Mare/Morane (kasnije božice zime i smrti), koji su i brat i sestra, djeca Perunova, ali i muž i žena
JARILO (JURAJ, JURE) – MORANA (MARA) Jarilo je u slavenskoj mitologiji bog proljeća, proljetne vegetacije i plodnosti. Ime mu dolazi od praslavenske riječi *jarъ koja znači proljeće, što je prvo godišnje doba u godini drevnih Slavena. Naime, godina je bila podijeljena na dva dijela: zimsku i ljetnu i svaka je trajala 180 dana, a ljetna, djelatna polovica godine započinje Jurjevom.
Jarilo
Jarila se povezuje s Mjesecom, a njega sestra i žena Morana smatrana je kćerkom Sunca. Oboje su djeca Perunova, rođeni u noći nove godine. Ipak, iste večeri, Jarilo je ukraden iz kolijevke i odveden u podzemni svijet, gdje ga Veles odgaja kao svog sina.
Dolaskom kršćanstva, Jarilov kult zamijenio je sv. Jure U narodnoj je tradiciji sv. Jure zaštitnik ratara, pastira, konja i ostale stoke, zemlje, usjeva i zelenila. Zelenilo je boja proljeća i vegetacije i simbolizira nadu; pobjedu proljeća nad zimom, pobjedu života nad smrću.
Jurjevo mjesto u kalendaru označuje seljaku početak prvih radova izvan kuće. Uza Jurja vežemo više običaja i obreda, od kojih su u nas najpoznatiji obredni pohodi Zelenoga Jurja i paljenje krjesova
Ime Morana (Morena, Marana, Marena, Mora, Maržana) je u vezi s praindijskom riječi "mara" što znači silom umrijeti. Morana je boginja smrti i zime, kiše, studeni i leda. Stari Slaveni su vjerovali da sve zimske nepogode, studen, snijeg, led i smrt dolaze od Morane, te su je prozvali božicom smrti ljudskog, životinjskog i biljnog svijeta.
Dolaskom kršćanstva često je njezin kult prikrivan štovanjem Blažene Djevice Marije Stoga su nam u nekim pjesmama česti nejasni elementi srdžbe Marijine koja se ne povezuje s likom kršćanske Marije
Oni su posebno bitni jer su glavni akteri drugoga ciklusa koji se odvija u božanskoj podlozi pretkršćanske godine, tzv. Jurjeva/Ivanova hoda kroz godinu, posebno vezanoga uz cikluse plodnosti, radova na polju i većinu slavlja u životu poljodjeljskoga hrvatskoga pretkršćanskog društva.
DVA MITSKA CIKLUSA PRVI Trajni sukob Peruna i Velesa čini prirodnu ravnotežu – kad Veles zadrži vodu na zemlji Perun ga tuče munjama dajući kišu, a gdjekad se bore i oko žene-pomagačice, koja je pola godine s mužem, a pola s ljubavnikom
DRUGO MITSKO ZBIVANJE – ZELENI JURAJ Drugo mitsko zbivanje obuhvaća još više pojedinosti. Perunu (nebeskom božanstvu) i Mokoš (sunčanom božanstvu) rađa se sin (s aspektima Mjeseca) kojega kao novorođenče ophodnici/koledari, pod izlikom da ga žele vidjeti i pozdraviti kao novoga boga, otimaju i odvode k Velesu u podzemni svijet, gdje odrasta ne znajući da je Perunov sin.
Na proljeće, na Jurjevo, izlazi konjolik na površinu te donosi plodnost i zelenilo (stoga zovu ga i Zelenim Jurjem). Njegov izlazak na površinu, gdjegod i borba protiv » oca « Velesa, trenutak je kad proljeće zamjenjuje zimu. Neprepoznat, on se potom zaljubi u prekrasnu Maru, Perunovu kći, za koju ne zna da mu je sestra (u stvari, na mitološkoj razini to i nije važno).
O Ivanju oni se žene na vrhu drveta (stablo svijeta, arbor mundi), u Perunovim dvorima. To je čin božanske svadbe koji je ujedno i vrhunac godišnje plodnosti, i tada Juraj ime mijenja u Ivan.
Potkraj ljeta on prevari svoju božansku ženu koja ga stoga ubija, pa tako Mara iz mlade božice vegetacije postaje hladna božica zime i smrti, Morana, koja na kraju godine i sama umire. Ciklus ponovno počinje sljedećim Jurjevim rađanjem u zimi, obnavljanjem vremenskoga poretka na Novu godinu.
TRAGOVIMA PRETKRŠĆANSKE HRVATSKE MITOLOGIJE U USMENIM PJESMAMA
SVETO STABLO Tri su ftice goru preletele. Tam ga nega drevca nit kamenca, Samo mi je jedan bor zeleni, Za tim borom zdenec ograjeni. Tam devojka tenku svilu prede. Ju mi jeje žeja premorila. Ne pij, ne pij ružica divojka! Či buš pila, postala buš vila. Pila, pila postala je vila
VELESOVA I PERUNOVA BORBA Oj jabuko zeleniko, što si tako blidolika? Ne čud mi se što sam tako blidolika! Zmaj se leže u korinu, sivi soko u vršiki. Zmaj sokolu popričuje: Ne vij gnjizdo više mene, gnjizdo ću ti oboriti, a mladiće pomoriti, tebe starca zatirati u planinu med vlajine, gdi vlajine svilu predu. . .
STAROSLAVENSKA GODINA Došel nam je došel pisan Vuzmek, Za vuzmekom došel Jurjev denek Za Jurjekom došel Markov denek, Da se bodu gore zelenile, Ftičice se bodu đumborile.
Pjesma govori o dolasku blagdana Jurjeva i Markova nakon Uskrsa, o proljeću, o početku nove gospodarske godine jer „dan sv. Jure (23. travanj) značio je svršetak zime i početak novoga boljega i ljepšega vremena. Od toga dana se intenzivirala gospodarska godina“. U pjesmi je četiri puta spomenut glagolski pridjev radni došel kojim se posebno ističe hod, odnosno redoslijed hoda kakvim bi on trebao biti.
Rečeno je da je slavenska godina počinjala na Jurjevo, odnosno u doba kada se ugrabljeni Perunov sin vraća iz podzemlja kao zeleni Juraj. Kako je Uskrs pomični blagdan koji se može pomicati do 25. travnja, „prihvaćanjem kršćanske godine stvorena je, dakle, mogućnost da Uskrs zbog svoje pomičnosti, padne na Markovo (24. travanj), nakon Jurjeva!
To pak znači da je u tom slučaju vrijeme postavljeno na glavu: prvo dolazi dan kada se ugrabljeni sin vraća iz Velesova svijeta, a dan nakon toga on bi se tek trebao roditi! Takva godina nipošto ne može biti urednom. U njoj neće biti božjega blagoslova!
STIŽE JURE I TRAŽI MARU Sveti Juraj krijes naloži, Kaka naloži, tak pogasi. Hodi Juraj, k nam k večeri. Kaj se bumo spominali Komu bumo kćerku dali: Je li k Suncu, je l'k Mesecu. Je li k drobnim zvjezdicama.
Motivi o nadolazećem mitskom vjenčanju Da će svadba biti nebeska, najavljuju Sunce i Mjesec kao potencijalne mladoženje
MARA ČEKA JURJA KRAJ MITSKE VODE Šetala se lepa Mara gori, doli, kre Dunaja. Kre Dunaja se šetala, vu Dunaj se nagledala. "Terentete, kak sam fajna! Terentučka, kak sam fletna! Nega grofa, nit' cesara kojemu bi veru dala!" Car se šeče, grofič mladi, k otoj protoj lepoj Mari "Vidiš, vidiš, lepa Mara, kak si friško veru dala!".
Pjesma je mitološkoga podrijetla, a govori o nadolazećem mitskome vjenčanju, o prvom susretu božanskih brata i sestre. U njoj se imenom spominje i Mara, Perunova kćer i Jurjeva sestra i buduća žena. Mara se u slavenskim tekstovima „dovodi u usku vezu sa Suncem“, tj. ona predstavlja sunčevu toplinu koja će u spoju s vlagom, koju predstavlja Juraj, omogućiti vegetaciji njezino bujanje.
JURE ODLAZI VELESU Sunčece rumeno, ne shajaj mi rano, Mesec u oktobru, počakaj me malo! Kaj si ja zašijem dragomu robaču Koju imal bode da vu vojnu pojde. Gori mu našijem Sunce i Meseca, i drobne zvezdice. Ki ju videl bode, saki pital bode: De je ona mila kaj je to našila?
MITSKI BIJELI GRAD – PERUNOVI DVORI Grad se beli onkraj Balatina. Kre grada se svilne ovce pasu. Nje mi zvrača mlada divojčica. Nje mi zvrača, veselo popeva: „Imam braca, imam i dragoga!“ Nju mi sluša Kralj Matijaš z Grada, nju mi sluša, pak ju glasno pita: „Ej, koliko bi za koga dala? “ „Za braca bi črne oči dala, za dragoga vu črnu zemlicu!“ Sunaj, sunaj, naj!
U usmenim pjesmama „gazda se toga dvora uspoređuje, pa i poistovjećuje, s mjesecom, gazdarica sa suncem, a njihova djeca sa zvijezdama. Ispod gore izvire voda. Jasno se pokazuje da je to sjedište nebeskoga boga gromovnika Peruna na njegovoj gori.
I u ovoj se pjesmi spominje voda kod mitskoga grada, riječ je o Balatonu koji predstavlja mitsku vodu, a kralj Matijaš Korvin predstavlja boga Gromovnika. Dakle, u ovoj se pjesmi slavenski mit poistovjećuje s povijesnim okolnostima.
Mlada divojčica je Mara koja spominje da bi se žrtvovala i za brata i za dragoga, no kako su prema mitu brat i dragi zapravo ista osoba, žrtva je zapravo jednaka. Vidimo i da božanska Mara čeka svoga dragoga koji je u ovo zimsko vrijeme, kako smo već spomenuli, u Velesovu podzemlju.
SVETA SVADBA NA IVANJE Ivek sinek se je ženil Za života majkinoga. Takšu ljubu si je iskal Ka bi znala svilu presti. Iskal ju je, našel ju je Prek Dunaja globokoga. Da su svati po nju išli Se su se črešnje, višnje cvele…
Naznačeno nam je pjesmom da se Ivek ženi djevojkom koju je tražio i tražio sve dok ju nije našao, odnosno govori se o hodu zelenoga Jurja do mitskoga vjenčanja koje se treba zbiti na Ivanje. A kada su se vjenčali, probudila se vegetacija tj. se su črešnje, višnje cvale. Svadba se treba odviti na zlatnoj grani, na vrhu stabla svijeta, tj. u dvoru njihova zajedničkoga oca Peruna.
- Slides: 71