ELEKTROTERAPIJA Postoje dva oblika elektroterapije 1 NEPOSREDNA ili

ELEKTROTERAPIJA Postoje dva oblika elektroterapije: 1. NEPOSREDNA ili DIREKTNA Gde se električna struja neposredno iskorištava bez pretvaranja u svrhu lečenja. U ovu grupu spadaju: galvanizacija, impulsna galvanzacija, ultrapodražajne struje, dijadinamske te interferentne struje 2. POSREDNA ili INDIREKTNA Električna energija se pretvara u neki drugi oblik energije kojim se koristimo u svrhu lečenja. Ovde spadaju mehanoterapija (masaža ), svetlosna i termoterapija

Terapija galvanskom strujom • • • Galvanska terapija je lečenje jednosmernom konstantnom strujom koja ima stalnu jacinu i ne menja smer. Elektroni se kreću u istom smeru i istom brzinom. U počecima razvoja galvanizacije izvori konstantne jednosmerne struje su bili baterije i akumulatori, a danas se upotrebljavaju aparati koji se priključuju na gradsku mrežu, tj. Na naizmeničnu struju (frekvencija 50 Hz i napon 220 V) koju treba pretvoriti u jednosmernu konstantnu struju. To se postiže najčešće pomoću usmerivača, obično tranzistora ili elektronskih cevi (dioda). One propuštaju struju samo u jednom smeru. Od naizmenične struje propuštaju samo polovinu talasa, koji ima smer od katode prema anodi, a suprotan smer (od anode ka katodi) nepropuštaju. Primenom dve diode ili jedne diode sa dve anode i jednom katodom usmerava se i druga polovina talasa. Tako se dobija pulsirajuća jednosmerna struja, i potrebno je izvršiti filtraciju pomoću induktivno-kapacitivnih filtera (prigušnica i kondenzatori). U knjizi na str 182. slika 105, data je shema usmeravanja naizmenične struje i to polutalasni i punotalasnoi zatim filtriranje. U knjizi na str 182. slika 106, data je shema usmerivačkih elemenata u aparatu i drugih elemenata (potenciometar, miliampermetar sa šantom). Potenciometar služi za regulisanje jačine struje, miliampermetar meri jačinu struje koja ulazi u pacijenta. U terapiji upotrebljavamo galvansku struju od približno 50 V, a jačina struje se kraće do 50 m. A.

• Struja se na mesto primene dovodi preko elektroda. One su označene sa + (anoda) i sa – (katoda). Zbog potrebe za čestim menjanjem polariteta, savremeni aparati imaju komutator – služi za izmenu polova. ODREĐIVANJE POLARNOSTI ELEKTRODA • • Elektrode se stave u čašu s vodom kojoj dodamo Na. Cl (natrijum hlorid) zbog bolje provodljivosti te se pusti struja najveće jačine. U tom trenutku se na obema elektrodama počinju stvarati mehurići, međutim na jednoj više. Elektroda na kojoj je bilo više mehurića nazivamo katoda; a ona s manje mehurića je anoda. Drugi način je primenom filter-papira koji se namoči rastvorom fenolftaleina. Uključi se strujno kolo i sa obe elektrode se dodiruje papir. Elektroda koja izaziva crvenilo na mestu dodira je katoda. Umesto fenolftaleina može se koristiti i filter papir namočen u kalijum jodid. Na anodi će se sakupljati jod (anjon) i na papiru pomeranjem ostaje smeđ trag. Ako se ta elektroda dovede u dodir sa nekom materijom koja sadrži skrob, pojavljuje se na mestu dodira ljubičasta boja.

ELEKTRODE • Elektrode koje se koriste u galvanizaciji su napravljene od dobro savitljivog metala debljine 0, 25 -0, 50 mm, i tood stanuma, cinka, aluminijuma ili od neke legure. • Elektrode su različitog oblika i veličine. Obično se galvanizacija sprovodi sa dve jednako velike elektrode i to u obliku poprečne i uzdužne galvanizacije (slika 107 i 108, str. 183). Elektrode se oblažu hidrofilnom tkaninom, i to od belog platna, pamučnog flanela i slično. Debljina sloja tkanine, koja se postiže presavijanjem, treba da bude od 1 do 2 cm. Oblog mora biti dovoljno velik da obavije metalnu elektrodu sa svih strana, tako da metal nigde ne dođe direktno u dodir sa kožom, kako ne bi došlo do opekotina. • Obloge treba namočiti toplom vodom ili blagim rastvorom soli, kakobi se povećala provodljivost. • Elektrode moraju dobro prijanjati uz kožu da ne bi ostao sloj vazduha između kože i obloga, pa se zbog toga pričvršćuju pomoću zavoja, traka, kaiščića, . . .

• NAČIN PRIMJENE GALVANIZACIJE • 1. SUVA GALVANIZACIJA – primenjuje se kao poprečna, longitudinalna ili uzdužna i tačkasta galvanizacija TRANSREGIONALNA ili POPREČNA GALVANIZACIJA – primenom poprečne galvanizacije očekujemo bolji terapijski učinak jer se prostrujava celo područje između elektroda. Zbog većih elektroda dopuštena je i veća jacina struje. Za poprečnu galvanizaciju veličina elektroda je od 80 do 100 cm, širina 10 cm. LONGITUDINALNA ILI UZDUŽNA GALVANIZACIJA – Primenjuju se dve elektrode jednake veličine od kojih se jedna postavlja proksimalno druga distalno. Postavljanje elektroda zavisi će o tome što želimo postići. Kod sedacije (struje ima silazan smer ) katoda se postavlja distalno, anoda proksimalno što je obrnuto ukoliko želimo postići ekscitirajući (struje ima uzlazni smer) efekat. Uzdužna galvanizacija postiže površinsko prostrujavanje. TAČKASTA GALVANIZACIJA – primenjuje se na manjim područjima; tačkama gdje se aktivna elektroda postavlja na to mesto dok se inaktivna koja je znatno veća postavlja na udaljeno mesto. Ovu metodu primjenjujemo oko pet minuta kod blaže boli koja je više locirana površinski. Kod ove metode diferentna elektroda je pločica veličine 5 cm i ona se stavlja na bolno mesto, dok se indiferentna elektroda površine 200 do 300 cm 2 postavlja nasuprot.

SPECIJALNA GALVANIZACIJA – primenjuje se na mestima anatomske regije na koje nije moguće primeniti uobičajenu galvanizaciju. Stoga su ove elektrode posebno oblikovane. Jedna od najpoznatijih je Bergonijeva polumaska koja se koristi kod neuralgije nervusa trigeminusa ili facialisa. Polumaska predstavlja katodu koja se stavlja na bolno mjesto, dok se anoda postavlja na prsnu kost ili između lopatica. ISPREKIDANA GALVANIZACIJA • Prekine li se tok galvanske struje dobija se prekidna ili impulsna galvanizacija čija se frekvancija amplituda i stanke između impulsa mogu regulisati. Impusi ne dovode do mišićne kontrakcije. Najčešće se koriste trouglasti impulsi modulirani po jačini i frekvenciji (trajanje od 0, 1 -0, 5 ms ). Dobro deluju kod cirkulacijskih poremećaja.

• 1) 2) U doziranju galvanske struje koristimo se sa dva parametra: gustina struje po jedinici površine i bolesnikova subjektivna reakcija. 1. Gustinu određujemo na način da jačinu struje podelimo sa površinom elektrode. Što je elektroda veća, manja je gustina struje i obrnuto, što je elektroda manja gustina struje je veća, pa se primenjuje slabija struja. Ljudsko biće može podneti gustinu struje 0, 1 -0, 5 m. A/cm 2, odnosno 1 do 5 A/m 2. Prilikom postupka potrebno je korigovati početnu dozu jer se otpor kože tokom postupka smanjuje. Primena galvanske struje traje od 20 -30 minuta, to će zavisiti o bolesti te lokalizaciji procesa. Nežaljene pojave su opekotine i galvanski osip. 2. • •

VLAŽNA GALVANIZACIJA ILI HIDROGALVANIZACIJA • Ovde se primenjuje galvanska struja kroz vodu tj. vodenu kupku. Najveća prednost je u tome što je kontakt između vode, struje i kože idealan pa ne mogu nastati opekotine. Takođe prednost je i u tome što je površina na koju deluje struja velika, a i voda se može zagrejati po volji, tako da postoji i toplotno dejstvo vode. . • Vlažnu galvanizaciju primenjujemo kao staničnu (po Schneeu) i i ređe galvansku kupku.

STANIČNA KUPKA • Izvode se u posebnim kadicama različite velčine za gornje i donje udove. Kadice su građene od izolatora (plastčna masa, pleksiglas, . . . ). Temperatura vode obično se kraće od 32 -38 stepena celzijusa, obično 35 do 36 stepena celzijusa. Za ruke je potrebno naliti oko 5 l vode, a za noge oko 8 l vode. Struja se u kadice dovodi preko ugljene ili metalne elektrode. Možemo i uporebljavati kao dvostanične, trostanične ili četvorostanične kupke ovisno koliko udova tretiramo. Takođe možemo govoriti i o silaznoj galvanizaciji, ukoliko gornje eksremitete priključimo na pozitivan pol, a donje na negativan ili obratno tada govorimo o uzlaznoj galvanizaciji. • Primenom staničnih kupki bolesnik podnosi jaču struju , jer je velika površina rasporeda linija sila. One su najgušće nma površini vode i tu je osetljivost na koži najjača, što znači da postoji ograničenje podnošljivosti, a ona iznosi 30 do 40 m. A. U terapijske svrhe najčešće se primjenjuje jačina struje 10 – 20 m. A, tokom 10 do 20 minuta. • Staničnim kupkama može se dodati lek i tako ostvariti iontosonoforeza. Postupak traje od 20 -30 minuta.

GALVANSKA KUPKA • Galvanska kupka omogućava primenu konstantne struje na celo telo koje je uronjeno u vodu, osim glave. Način primene gotovo je jednak kao kod primene staničnih kupki, jedino je površina delovanja struje znatno veća. Kada je napravljena od izolatora (plastične mase, porculana i sl. Na uzglavlju i podnožju se nalazi po jedna veća metalna elektroda, koja je zaštićena kako ne bi došla u direktan kontakt sa telom. Struja teče kroz vodu od jedne dodruge elektrode i u telo ulazi oko jedne trećine celokupnog toka struje, jer je voda bolje provodi i veći deo prođe mimo tela. • Pošto je velika površina delovanja galvanske struje, njena jačina može biti relativno velika. Najveća gustina struje nalazi se na površini između vode i kože. Primenjuje se jačina struje 300 – 1500 m. A. Temperatura vode kreće se od 35 – 38 stepena celzijusa. Takođe možemo dodati neke biljne ekstrakte i hemijske sastojke, ili lek u vodu i tako povećati opšti učinak struje. Postupak traje 30 minuta.

PATOFIZIOLOŠKA ZBIVANJA U TKIVU • • • Ljudsko telo je provodnik zbog prisustva elektrolita. Elektroliti su kiseline, baze i soli. Oni provode električnu struju, a njihovi molekuli pod uticajem npr. vode disosuju na jone. To razlaganje se zove elektrolitička disocija. Do nje dolazi zbog prevladavanja privlačnih sila athezije između vode 3 i elektrolita, nad silama kohezije između molekula elektrolita, pa se oni cepaju na anjine i katjone. Najveću moć disocijacije ima voda jer ima najveću permitivnost. Moć disocijacije takođe zavisi i od konstanti disocijacije, koncentraciji rastvora i od temperature. Prema vrednosti konstante disocijacije sve kiseline i baze se dele na jake i slabe. Kod jakih kiselina i baza (HCl i Na. OH) konstanta disocijacije teži beskonačnosti, tj. Celokupna se kiselina disocira. Proces elektrolitičke disocijacije je reverzibilan. Npr. Na. Cl. Delovanjem elektromotorne sile dolazi do transporta jona. Katjoni idu ka katodi, a anjoni ka anodi. Na taj način nastaje struja jona. No kad joni dospeju do elektrode, tj. do granice između tečnosti i metala, gube svoje naelektrisanje i postaju elektrino neutralni, ali hemijski aktivni. Tako se na katodi oslobađa Na, K, i sl. , pa će sa vodom iz tkiva stupiti u hemisku reakciju i nagraditi jake baze (Na. OH, KOH). Na anodi se nakupla Cl i sl. , koji sa vodom gradi kiseline (HCl, . . . ), što takođe uzrokuje nastanak opekotina i nekroze kože. Ti atomi takođe stupaju u hemijsku reakciju ne samo sa vodom u koži već i sa metalom elektrode, tako da se isod elektroda stvaraju soli tških metala (tzv. sekundarna reakcija).

• • • Intenzitet tih promena zavisi od jačine struje, relativne gustine struje na elektrodi i od vremena trajanja procedure. Takođe je važan i materijal od kojeg su elektrode napravljene. I nakon obavijanja elektroda tkaninom promene se i dalje dešavaju, samo što ove supstance ostaju između obloge i metala, tako da se u suštini nikad ne ukljanjaju, ali se udaljavaju od kože. Oblozi treba da su što deblji, što je procedura duža i što je gustina struje veća. Izdvajanje jona na elektrodama se naziva elektroliza. Delovanjem konstantne galvanske struje ne putuju samo joni već i neutralne čestice, npr. koloidi i to tako da im se nadoveže jedan pozitivni ili negativni jon. Na taj način prethodnom adsorbcijom jona mogu prema jednom polu da se kreću: eritrociti i leukociti, razne bakterije i pojedine druge čestice (belančevine i sl. ). Ta pojava se naziva ELEKTROFOREZA. Slično, prema jednom polu mogu putovati i molekuli vode i to tako da prime jedan jon, i tu pojavu nazivamo ELEKTROOSMOZA. U koseloj rsredini molekul vode ide prema anodi, a u rastvoru soli prema katodi. Dalje delovanje galvanske struje se sastoji u promeni jonske koncentracije na membranama. Do ovoga dolazi jer različiti joni putuju različitim brzinama. Npr. Vodonikov jon se kreće 4 puta brže od Cl jona, a 7 puta brže od jona Na. Takođe joni moraju da savladaju neki otpor, pa će u jednoj sredini ići brže u odnosu na neku drugu sredinu. Ćelijske membrane različito propuštaju različite jone. Uticajem konstantne galvanske struje prvobitna se jonska ravnoteža remeti , pa se na jednom graničnom sloju jonska koncentracija povećava, a na drugom smanjuje. Transportom jona dolazi do trenja (omski otpor) i na taj način do stvaranja toplote. Pretvaranje električne energije u toplotnu se dešava prema Džulovom zakonu.

FIZIOLOŠKO DELOVANJE GALVANSKE STRUJE Dva su najvažnija učinka: hiperemija i analgezija HIPEREMIJA • Hiperemija je glavno delovanje galvanske struje koje se odvija preko vazomotornih živaca. Krvne žile se počinju širiti (vazodilatacija) te ubrzana cirkulacija donosi sveže hranjive sastojke i kiseonik na taj način normalizirajući p. H tkiva. Na tom mestu smanjuje se otpor kože i koža pocrveni (hiperemija). ANALGEZIJA • Analgetski učinak nastaje zbog porasta ili normalizacije p. H vrednosti nekog medija, što smanjuje učinak nocioceptora te na taj način bol nestaje, i zbog izravnog delovanja na simpatičke živce koji su odgovorni za odvođenje boli. • Zbog toga i ostalih djelovanja galvanske struje proces regeneracije živčanih niti intenzivniji je kvalitativno i kvantitativno. TERAPIJSKE INDIKACIJE • Pareze i paralize perifernih živaca • Reumatske bolesti osim upalnih reumatskih bolesti u aktivnoj i akutnoj fazi • Bolesti krvnih žila i poremećaji cirkulacije • Posttraumatski edemi

Iontoforeza • • • Iontoforeza (grč. Ion – koji se kreće; therapeia – lečenje) je unošenje lekova u ionskom stanju u organizam kroz neozleđenu kožu ili sluznicu galvanskom strujom. Važno je znati jonsko stanje materije koje unosimo. Jouleov zakon kaže da se ispod katode i anode stvara hiperemija, ali se ona duže zadržava i jače je izražena ispod katode. Lek koji unosimo može biti u obliku praška, krema, gela i masti. Lek se postavlja na očišćenu kožu a preko toga filter papir ili sama elektroda. Potrebno je nadzirati tok aplikacije svakih 3 -5 minuta kako ne bi došlo do pojave nuspojava kao što su opekotine ili galvanski osip. Kad je postupak gotov obavezno treba pregledati kožu. Kolika količina leka će prodreti kroz kožu zavisi od jačine i vremena proticanja struje, veličini elektrode. Što je jačina struje veća i što je čistoća leka veća, duže vreme protticanja struje i veća elektoda, više će lijeka dospijeti u organizam. Unešeni lek dospeva u kožu i potkožno tkivo do 1 mm te se u obliku depoa zadržava od nekoliko sati do nekoliko dana te se kasnije oslobađa i limfom prenosi cirkulacijom kroz cijelo tijelo. Delovanje leka pretežno je lokalno. Lekovi koji se mogu davati putem iontoforeze su najčešće lokalni anestetici salicilati, nesteroidni antiinflamatorni lekovi, hidrokortizon, Mg, Ca. . .

• Iontoforeza ima i neke svoje prednosti jer se lek može primeniti ciljano te ima produženo delovanje, izbegavamo nadražaj na želudac te se zaobilazi krvotok jetre. Međutim postoje i neki nedostatci poput alergije na lek, lek nije moguće tačno dozirati te je prodiranje leka smanjeno kod starijih osoba. • Iontoforezu najčešće upotrebljavamo kod ozeblina kožnih i očnih bolesti, vanzglobnog reumatizma kao i kod degenerativnih bolesti zglobova, raumatoidnog artritisa, cirkulacijskih poremećaja, a može se primeniti i na sluznicu (usne šupljine) • Ne sme se primjenjivati kod akutnih ozleda kože, krvarenja, nedostatka osećaja, kod ljudi koji imaju metalne implatate u telu, bolesnika sa osteosintezom kao i bolesnika sa srčanim stimulatorom.

ULTRAPODRAŽAJNE STRUJE Ultrapodražajne struje spadaju u niskofrekentne struje s frekvancijom od 140 Hz. Impulsi koji se primenjuju su serijski i traju 2 ms dok je pauza 5 ms. Koriste se elektrode promenjive veličine. Na bolno mesto stavljamo katodu dok je anoda indiferentna elektroda. Razmak između elektroda je 3 cm. Treba obrađivati jednu po jednu tačku. Preporučuje se da se pri doziranju koristimo strujom takve jačine koja će izazvati podnošljiv senzibilni podražaj. Prilikom ove metode nikako nesmemo preći motorički prag podražaja kako ni bismo izazvali motoričke kontrakcije. Postupak traje oko 15 minuta. DELOVANJE ULTRAPODRAŽAJNIH STRUJA • Glavni učinak je analgetski. Ovaj analgetski učinak ultrapodražajnih struje je na živčane nerve i na bol deluje posredno a ne direktno. Dobro prilagođeni podražaji tih struja na mestima prikopčanja neurona za odvod boli koče prenos podražaja te podražaji postaju subminimalni, što je praćeno depolarizacijom membrane živčane ćelije. Ta vrsta kočenja prenosa boli označava se kao učinak prikrivanja. • Drugi učinak je hiperemija koja nastaje ispod katode posredovanjem istamina i acetilkolina. Ultrapodražajne struje mogu se kombinovati sa galvanizacijom. TERAPIJSKE INDIKACIJE • Bolna stanja kod kojih je poželjno uticati na bol i izazvati hiperemiju (bolni sindromi krsta, artroza, izvanzglobni reumatizm) • Posttraumatska stanja kao kontuzije, distorzije, ozlede mekih tkiva • Varikozni sindromi • Stanje nakon ozeblina

VISOKOVOLTAŽNA TERAPIJA • Visokovoltažna terapija primena je niskofekventne elektoterapije izrađene na načelima pozitivnog delovanja gavanske struje, dijadinamskih i interferentnih struja. Odlikuje se posebnim oblicima impulsa koji pokazuju izraziti terapijski učinak. To su dvovršni monofazni impulsi ili bifazični pravougli. Intenzitet je konstantan, a iznosi oko 120 V zbog čega se i zovu visokovoltažni. INDIKACIJE I TEHNIKA PRIMJENE • EDEM kao posledica traume nastaje prekomerno nakupljane telesnih tečnosti u intersticijskom prostoru. Zahvaćeni segment očisti se alkoholom radi smanjenja impedance. Tehnika primene je poprečna ako se primenjuje na zglobove, ili uzdužna ako se primenjuje na udovima. Elektrode se stavljaju iznad mišićnih skupina distalno i proksimalno a upotrebljavamo monofaznu visokovolažnu pulsnu struju 200 – 500 µs više od 60 impulsa u sekundi kako bi se dobila aktivnost pumpe pomoću mišićne kontrakcije. Vreme trajanja postupka je od 20 - 30 minuta. • LEČENJE RANA I OPORAVAK TKIVA (ulkusa, postoperativnih rana. . . ) Visokovoltažna terapija ima baktericidno delovanje što ubrzava lokalnu cirkulaciju i brže zaceljenje rana. Osim baktericidnog delovanja tu je i zaceljenje tkiva ubrzavajući prirodni proces oporavka. Omugućuje oblikovanje i migraciju epitelnih ćelija, povećanje broja leukocita i limfocita te povećanje sinteze fibroblasta i kolagena. Impulsi su kontinuirani i traju 20 - 100 µs, frekvancija 80 – 105 Hz. Postupak traje 30 – 60 minuta. • POVEĆANJE LOKALNE CIRKULACIJE • ANALGETIČKO DELOVANJE

KONTRAINDIKACIJE • Srčani stimulator • Maligni tumori Relativne • Trudnoća • Bolesnici s epilepsijom • Ne blizu vrata i usana • Ne transceebralna primena • Menstruacija • Gubitak osećaja NUSPOJAVE • Iritacija kože • Opekotine • Bol na mestu primene • Krvarenje iz nosa • Vrtoglavica • glavobolja

DIJADINAMSKE STRUJE • Dijadinamske ili modulirane struje spadaju u niskofrekventne impulsne sinusoidne struje punotalasne ili polutalasne umerene frekvencije od 50 do 100 Hz. PODELA DIJADINAMSKIH STRUJA • • Modulacija I (dvofazno fiksirane DF) – primenjuje se punotalasno usmerena struja s frekvencijom od 100 Hz kojom se postiže dobar analgetski učinak i kočenje simpatikusa. Jedan impuls traje 10 ms bez pauze. Ova modulacija izaziva bockanje i vibracije. Ona se primjenjuje u lečenju bolnih stanja i stanja nastalih poremećajem ravnoteže vegetativnog sistema. Modulacija II (monofazno fiksna MF) – struja je polutalasno usmerena s frekvencijom od 50 Hz, trajanjem impulsa od 10 ms i pauzom između impulsa od 10 ms. Razvija jači analgetski učinak i jače od modulacije 1 koči simpatikus. Deluje na toniziranje vezivnog tkiva, a taj proces je vrlo važan nakon ozeda.

• Modulacija III (courtes periode CP) –čine ju usmereni impulsi modulacije II koje se ritmički izmenjuju. Najbolji se terapijski učinak postiže ako punovtalasni usmereni impulsi i polutalasni traju 1 sec. Modulacija III ima jako djelovanje na uklanjanje edema i hematoma, na smanjenje tonusa poprečnoprugastih mišića i uklanjanje boli. • Modulacija IV (long period LP) – kombinirana je polutalsno usmerene struje kojoj je dodana galvanska struja koja se ritmički izmenjuje. Najbolji se terapijski učinak postiže ako prvi deo modulacije traje 5 sec, a drugi 1 sec. Ova modulacija razvija jaki i dugotrajni analgetski učinak, i zato je dobila ime elektroanalgezija. Primenjuje se u lečenju bolnih sindroma i izvanzglobnog reumatizma.

Fiziološki učinci DDS: • Podraživanje mehanoreceptora velikog promera • Podražavanje živčanih vlakana A – delta i C tip koji nosi bol • Podraživanje intaktnih motoričkih živčanih vlakana • Povećanje vazodilatacije • Podraživanje ćelijskih procesa i promena propusnosti ćelijskih membrana Terapijski učinci: • Smanjenje boli, otekline i upale • Povećanje mišićne kontrakcije i lokalne cirkulacije • Ubrzanje zaceljivanja tkiva • Za uklanjane boli koristi se modulacija I ( 30 sec – 2 min ), II ( 2 – 5 min ) i IV ( 2 – 5 min ). • Za smanjenje otekline i upale te povećanje lokalne cirkulacije rabe se modulacije I (30 sec – 2 min ), III ( 2 – 5 min ) i IV ( 2 – 5 min ). • Za povećanje mišićne kontrakcije primenjuje se modulacija I i II. • Za olakšanje zarašćivanja rana koristimo modulaciju I ( primjenado 20 min s malom jačinom struje i promenom polova).

NAČIN PRIMJENE • Elektrode kojima se dovodi struja mogu biti pločaste, u obliku šoljice veće ili manje i vakumske elektrode. Razlikujemo pozitivne (ima terapijski učinak ali manji nego negativna) i negativne (najjači podražajni učinak) elektrode. Obložene su hidrofilnom tkaninom ili sunđerastom plastičnom kesom. Za lečenje lokalizirane boli smeštaju se ili na bolno područje ili se jedna elektroda smešta na bolno područje a druga distalno (katoda). • Kod bolova u zglobovima jedna se elektroda smešta na jednu stranu, a druga na drugu stranu zgloba. Za liječenje trigger (okidačkih) tačaka katodu postavljamo na trigger točku, anodu na 2 – 3 cm proksimalno.

PRIMJENA DDS PREMA LOKALIZACIJI 1. TRANSREGIONALNA PRIMENA kod koje se primenjuju elektrode slično kao kod poprečne i uzdužne galvanizacije. 2. PRIMENA PO BOLNIM TAČKAMA lokaliziranim na tipičnim mestima. Primejuju se male elektrode. Na bolnu tačku stavljamo katode dok anodu postavljamo 2 – 3 cm proksimalno od katode. Najpre delujemo na najbolniju tačku ili bolnu tačku prvog reda zatim na sve ostale. Najčešća primena je kod malih ograničenih područja npr. kod entezopatije, entenzitisa, epiondilitisa, neuralgija. . 3. PRIMENA PO BOLNIM TAČKAMA DUŽ ZAHVAĆENOG ŽIVCA izvodi se tako da se elektrode postave uzduž zahvaćenog živca. 4. PARAVERTEBRALNA ILI SEGMENTALNA PRIMENA gde se primenjuju velikelektrode za uzdužno ili poprečo prostrujavanje. Prilikom poprečnog prostrujavanja katoda se postavlja na bolno mesto, a pri uzdužnom prostrujavanju katoda se postavlja distalno. 5. GANGLIOTROPNA PRIMENA; primenjuju se male elektrode na vegetativni ganglion, tako da na ganglij dolazi katoda, dok se anoda postavlja 2 – 3 cm proksimalno. 6. VAZOTROPNA PRIMENA izvodi se duž krvnih žila pri cirkulacijskim poremećajima. Katoda se postavlja distalno. 7. MIOFASCIJALNA PRIMENA izvodi se na hvatištu ligamenata i mišića. Katoda se postavlja na bolnu tačku.

DOZIRANJE I TRAJANJE PRIMJENE • Jačina struje ovisit će o bolesnikovoj individualnoj podnošljivosti kao i o patološkom procesu koji menja osjetljivost. Podražujemo iznad senzibilnog podražaja, ali nikad do praga osećaja motoričkog podražaja. Doziranje se sastoji od bazisa (najmanja jačina konstantne galvanske struje od 2 – 3 m. A) i dozisa (jačina struje koja je potrebna za primenu odgovarajuće modulacije). Postupno se ide od nule dok se ne oseti lagano bockanje i vibriranje. Učinak je jači na katodi. Pri menjanju polova bitno je postepeno se isključiti, a zatime se postepeno uključivati. Lečenje se može ponoviti nakon pauze od 8 – 10 dana. • Postupak traje 4 - 6 min najviše 10 – 12 min. Duža primena dds ne preporučuje se zbog privikavanja na struju (fenomen prilagodbe). Prilikom primene na više tačaka najbolniju tačku tretiramo 3 minute. • Modulacija I traje 30 sec- 2 min, a modulacije III i IV od 2 – 5 min. Lečenje se provodi jednom do dva puta na dan u periodu od 6 – 12 dana. Najbolje lečenje se postiže ukoliko nakod 5 dana terapije napravimo pauzu od jedne nedelje te posle toga opet primenimo 5 dana terapije. Kod hroničnih oblika bolesti pauza je 2 nedelje.

APSOLUTNE KONTRAINDIKACIJE • Vaskularne bolesti arterija i vena • Sveži prelomi • Opasnost od hemoragije • Primarni ili sekundarni zloćudni tumori • Trudnoća • Srčani stimulator • Infekcijska stanja RELATIVNE KONTRAINDIKACIJE • Primenu izostaviti nakon krioterapije • Nesme se primenjivati nakon elektroanalgezije • Dermatološka stanja • Sveži prelomi • Bolesti krvnih žila • Gubitak osećaja hladnoće, toplote i dodira.

Elektrostimulacija • Elektrostimulacija je način podraživanja motoričkih i osetnih živaca pomoću struje. Najčešće je to pomoću interferentne struje. Podražuje se pomoću pojedinačnih električnih impulsa. Deluje i na autonomni živčani sistem i vazomotorne živce. PODELA: • EMS – elektromišićna stimulacija (podraživanje) • ENS – električno nervna (živčana) stimulacija • FES – funkcionalna električna stimulacija • TENS – transkutana električna nervna stimulacija • Najčešće se upotrebljava galvanska ili jednosmerna impulsna struja koja se primjenjuje u podraživanju živčano-mišićnog sistema. Njezin je tok stalan bez promena od katode do anode. Nazmenična sinusoidalna struja se primenjuje za opuštanje napetih mišića (npr. kod sportaša). A naizmenična talasna struja se primenjuje za podraživanje i izazivanje mišićne kontrakcije koje je slična normalnoj uobičajenoj. Kod naizmenične struje stalno se menja polaritet od pozitivnog do negativnog. Trokutasta ili eksponencijalna struja upotrebljava se kod denervirane (koja nema živčani podražaj) muskulature. • Primenjuje se kod oštećenja koštano-mišićnog sistema, motoričkog živca, središnjeg živčanog sistema i kod uroloških, ginekoloških i okulističkih problema. • Ne primenjuje se kod akutnog krvarenja, lokalne upale kože i potkožnog tkiva, tromboflebitisa, malignosti lokalnog područja, dermatoloških bolesti i srčanih stimulatora

TENS - Transkutana Električna Nervna Stimulacija • TENS je skraćenica od transkutana (lat. Cutis=koža) električna nervna (živčana) stimulacija. TENS je uređaj koji blokira prijenos boli sa određenog područja tijela. Bol se prenosi sa određenog dijela tijela putem debelih i tankih vlakana do leđne moždine, koja se nalazi u šupljini kralježnice i putem nje do kore velikog mozga što omogućuje da svijesno osjećamo bol. • Primjenjuje se kod akutne boli kao što su postoperativne boli što smanjuje uporabu analgetika, ginekološke boli (npr. porođajnih trudova u području križa), orofacijalne boli (npr. akutne zubne boli). Kod kroničnih bolova se primjenjuje kao što su križobolja, artroza, artritis, osteogeneza ( potiče zaraštavanje nesraštenih prijeloma). TEHNIKA PRIMJENE • Elektrode su od ugljenog silikona ili od gume različitih oblika i veličina koje na sebi najčešće imaju visokovodljivi gel. Mogu biti samoljepljive ili ih se mora pričvrstiti sa trakom ili vrećicama napunjenim pijeskom. S vremenom se moraju mijenjati, jer im opada vodljivost i površina im postaje hrapavija. Stavljaju se na područja koja su bolna u blizini leđne moždine, uzduž perifernog živca koji pripada bolnoj regiji, motoričke točke (mjesto gdje periferni živac ulazi u mišić ), trigger točke ( mjesta na koži iznad mišića ili vezivnog tkiva koje su jako osjetljive na dodir ) i akupunkturne točke (mjesta koja su na koži povezana sa određenim dijelom tijela ili organima).

Mogu se namijestiti: • Unilateralno ( jednostrano) • Bilateralno (obostrano) • Proksimalno (iznad) ili distalno (ispod) bolne točke • U oblikuslova V • U obliku križa • Segmentno (određeni dio tijela) • Transkranijalno (preko slijepoočnica prostrujavamo glavu) • Koža mora biti čista i ako je moguće obrijana tako da bi se smanjio otpor kože i elektroda. Moraju biti pričvršćene cijelom površinom. Bolesnik treba tijekom primjene imati osjećaj trnca i mravinjanja. Peckanje i žarenje mogu upućivati na nepoželjn i otpor kože. Analgeziju (nestanak boli) bolesnik treba osjetiti unutar 30 minuta primjene TENS-a. Može se primjenjivati svakodnevno kod akutne boli pa sve dok ne prestane bol. Kod kronične boli TENS se upotrebljava dok ne nastane analgezija

Kratkovalna i mikrovalna dijatermija • Dijatermija dolazi od grčki riječi dia- kroz i therme-toplina. U tijelesnim tkivima se stvara toplina zbog otpora tkiva prolazu visokofrekventne struje. U terapijske svrhe koristimo dijatermiju koja povećava temperaturu tkiva u fiziološkim granicama. Kratkovalna i mikrovalna dijatermija se od drugih elektromagnetnih oblika zračenja razlikuju samo po frekvenciji. Mikro valovi se mnogo brže prenose od kratkih valova te se puno lakše reflektiraju i lome. Prilikom primjene dijatermije treba paziti da na koži ne bude vode jer može doći do neželjenog zagrjavanja a samim time i do opeklina. Isto tako dijatermija jače dijeluje na potkožna masna tkiva pa je porebno biti oprezan. Budući da se mišići i koža sadrže velike količine vode pojavit će se značajna refleksija mikrovalova na granici kože i masnog tkiva. Upotrebom mikrovalnih elektroda s izravni konaktom znatno ćemo smanjiti refleksiju na granici između kože i zraka i na taj način dopustiti bolje prodiranje mikrovalne energije u duboka tkiva. Za terapijsku učinkovitost potrebno je povisiti temperaturu tkiva na 40 -45°C. Reakcija koju ćemo na taj način postići slična je povećanju protoka krvi kao kod maksimalnog vježbanja

• Toplinski učinci dijatermije jednaki su kao i kod svakih ostalih oblika topline. Razlika je u tome što dijatermijom možemo zagrijati dublja tkiva za razliku od ostalih toplinskih procedura koje dijeluju površinski. Dijatermija se često koristi za povećanje elastičnosti kolagenog tkiva, smanjenje ukočenosti zglobova, olakšanje dubinske boli i mišićnog spazma, povećanje protoka krvi, kroničnih artritičih stanja ( artritis, epikonsilitis, ankilozantni spondilitis ). • Kako bi postigli najučinkovitiju terapiju u kratkovalnoj dijatermiji potrebno je znati koje polje stvaraju elektrode; koža i potkožno masno tkivo lako apsorbiraju energiju električnog polja, dok krv i mišići apsobiraju energiju magnetnog polja. Elektrode obavezno moraju biti zaštićene kako ne bi došlo do stvaranja opeklina. Najčešće upotrebljavane elektrode su bubanj i kabel. Kako bi terapija bila što učinkovitija štitnik mora biti što bliže tijelu. Važno je i da je dio tijela jednako velik kao i ploče jer se na taj način postiže jedanakmjerno zagrijavanje. • Električno polje kod mikrovalne dijatermije usporedno je s površinom tijela što pridonosi smanjenju zagrijavanja masnog tkiva i omogućuje dubinsko zagrijavanje. Tkiva poput mišića i krvi apsorbiraju mikrovalnu dijatermiju u većoj mjeri nego kratkovalnu. Kod mikrovalne dijatermije može se povećati toplinska koncentracija na granicama između masnog tkiva i mišića te kosti i susjednog mekog tkiva.

• Dijatermija se dozira prema bolesnikovom subjektivnom osjećaju topline. Problem nastaje kod bolesnika koji imaju poremećen osjet za bol i toplinu pa se kod takvih bolesnika najprije mora napraviti test na bol i osjet temperature. • Doziranje dijatermije ovisit će o temperaturi tkiva na kraju postupka. Postoji nekoliko doza koje se primjenjuju u terapijinastale prema definiciji blagog i jakog zagrijevanja. Tako se doza 1 i 2 koriste za akutna stanja kod kojih se ne zahtjeva temperaturno povećanje dubinskog tkiva dok se doze 3 i 4 primjenjuju kod kroničnih stanja. • Dijatermiju nikako nesmijemo koristiti kod pacijenata koji u tijelu imaju bilo kakvih metala a isto tako metalni predmeti koji se nose izvana poput nakita, ručnih satova treba ukloniti prije tretmana. Nikako se ne smije koristiti kod osoba sa ugrađenim pacemakerom jer postoji opasnost prestanka rada aparata zbog prijenosa visokofrekventne energije alektričnog i magnetnog polja. Ne primjenjuje se na tkiva s velikim volumenom tekćine ( oči ) kao ni na testise, ishemične, hemoragične, zloćudne, akutne upale tkiva, te kod pacijenata koji imaju oštećen osjet, ispupčenih ozlijeda, oprez kod pacijentica koje imaju menstruaciju ( treba ih upozoriti kako bi iscjedak mogao biti pojačan nakon liječenja ). Osim pacijenta veliki oprez moraju imati i terapeuti. Neželjeno izlaganje neće se dogoditi ukoliko je teraput za vrijeme tretmana jedan metar udaljen od površine elektode te se mora izbjegavati mogućnost od požera pravilnim smještajem opreme i držanjem kablova i elektroda dalje od sintetičkih materijala. •

Terapija ultrazvukom • • • Terapija ultrazvukom ( lat. Ultra – preko; sonus – zvuk; grč. tharapeia – liječenje ) sastoji se od primjene ultrazvučne energije usvrhu liječenja. Najprikladnija frekvencija je 800 – 1000 k. Hz. Ultrazvuk spada u fizikalne agense koji djeluju u dubini tkiva te mogu povećati temperaturu u dubini tkiva od 3 – 5 cm bez zagrijavanja kože i potkožnog tkiva. Uz ultrazvuk još su dva agensa koja stvaraju toplinu u dubini tkiva, a to su kratkovalna imikrovalna dijatermija. U krutim tvarima pojavljuju se longitudinalni i transverzalni valovi s iznimkom kompaktne kosti, tjelesna se tkiva akustički ponašaju kao tekućine i podržavaju samo longitudinalne valove. Zbog toga se unutar tijela transverzalni valovi nalaze samo u kostima. Zvučni valovi mogu nastati kao kontinuirani ( intenzitet zvuka ostaje stalan ) ili pulsirajući ( povremeno se prekidaju ). Snaga ultrazvučnog zračenja određana je njegovim intenzitetom. Intenzitet je omjer u kojem se energija oslobađa po jedinici površine i izražava vatima na četvorni centimetar. Zračenje ultrazuvka nije jednako. Poželjno je znati najveći intenzitet unutar zračenja što se naziva prostornim vršnim intenzitetom. Količina zagrijavanja ovisi o prosječnom vremenskom intenzitetu. Kada se prekine kontinuirani val javit će se manje zagrijavanje dok pulsiranje donosi korist kad se željeni učinak postiže netermalnim mehanizmom. Pri primjeni ultrazvuka važno je odrediti intenzitet, efektivno vrijeme i cjelokupono trajanje. Prosječniprostorni intenzitet koji se upotrebljava u terapiji kreće se od 0, 5 – 3, 0 W/cm²

• • • Zvuk čujne frekvencije proizvodi se vibracijom membrane. Pokreti tih membrana odgovara vibraciji u okolnim zračnim molekulama. Frekvencija zvuka odgovara frekvenciji titranja membrane. Zbog njihove inercije te membrane ne mogu titrati dovoljno brzo da bi proizvele ultrazvučne frekvencije. Ultrazvuk se može proizvoditi nadomještanjem tih membrana specijalnim kristalima koji su sposobni brzo titrati i imaju svojstvo piezoelektricitea. Dva su oblika piezoelektričnog učinka : izravni i neizravni. Piezoelektrični kristal je pretvarač koji pretvara elekričnu enargiju u zvučnu. Osnovna sastavnica terapijskog ultrazvuka uključuje izvor električne struje, izolator, transformator, suosnik i aplikator ultarzvuka. Svrha terapijskog ultrazvuka je proizvoditi zvučne zrake specifične frekvencije. Učinci ultrazvuka su termički i netermički. Termički učinci nastaju zbog sposobnosti ultrazvuka da poveća temperaturu tkiva. Može povećati teperaturu tkiva na dubini od 5 cm i više. Time se povećava rastezljivost kolagenih tkiva, promjene u cirkulaciji krvi, promjene brzine provodljivosti živaca, povećanje praga za bol, povećanje genske aktivnosti, promjene u kontraktilnoj aktivnosti skeletnih mišića. Tkiva koja sadrže velike količine kolagena apsorbiraju veliku količinu ultrazvuka. Apsorpcija ultrazvučne energije i posljedični porast temperature tkiva ovisi o frekvenciji. Netermički učinci uključujukavitaciju i mehaničke ili kemijske promjene. Kavitacija je vibracijski učinak na mjehuriće plina s pomoću ultrazvučnog zračenja. Ako je pulsacija mjehurića u ultrazvučnom polju dovoljno intenzivna može prpuzročiti promjene u aktivnosti stanica i opterećenje tkiva. Povećanje propusnosti membrane i krvožilne stijenke pronađeno je kod terapijskog ultrazvuka

• • U prijenosu uvtrazvučne energije mora biti upotrebljen kontaktni medij. Kontaktno sredstvo eliminira zrak između glave ultrazvuka i kože te zbog toga povećava količinu ultrazvuka koja ulazi u tijelo. Viskoznost kontaktnog sredstva treba biti dovoljno visoka da priječi curenje i dovoljno niska da olakša pokret glave ultrazvuka preko površine kože. Kao kontaktno sredstvo primjenjuje se gel. Ako postoji koštana izbočina onda je najidealnija vodena kupelj. Tu se primjenjuju posebni aplikatori s velikom glavom i drškom. Drugi način je liječenje preko gumenog balona ili plastične vrećice. Primjenjuju se dvije tehnike: pokretna gdje se glava ultrazvuka se sporo pokreće , izvode se kružni ili spiralni pokreti u jednom smjeru te stabilna tehnika koja se primjenjuje kod malih površina ili kad je intenzitet mali ( manji od 0, 5 W/cm² ). Mora se izbjegavati sloj zraka između tijela i glave aplikatora. Zglobove obrađujemo manjim intenzitetom zbog mogućnosti refleksije. .

• • Ultrazvučna terapija primjenjuje se kod disfunkcija mekog tkiva (kontrakture, ožiljkasto tkivo), za smanjenje boli i spazma, kod burzitisa i tendinitisa, kod odlaganje kalcija, za zacijeljivanje tkiva, kronični artritis, ekstraartikularni reumatizam, spazama, hematoma mišića, poremećaja simpatičkog živčanog sustava , otvorenih rana, kronične bolesti perifernih krvnih žila, za zacijeljivanje fraktura. Ne primjenjuje se na oči, kod osoba sa ugrađenim srčanm stimulatorom, preko trbuha trudnica, trombofebitisa, na testise, kod menstruacije, preko epifiza kosti te ako postoje metali u tijelu

Ultrasonoforeza | unošenje lijekova ultrazvukom • Pod nazivom ultrasonoforeza ( lat. ultra – preko, iznad; sonus – zvuk; grč. forein – nositi ) podrazumjevamo unošenje lijekova kroz kožu ultrazvukom. Nije potrebno poznavati ionsko stanje lijeka kao kod iontoforeze jer visokofrekventna ultrazvučna energija potiskuje molekule lijeka kroz kožu. • Svak zglob mora biti dostupan postupku primjene lijeka. Lijek se ne primjenjuje s jedne strane tijela nego je površina primjene znatno veća i može se aplicirati s više strana zgloba. Tehnika primjene je stabilna ili mobilna. Pretežno se primjenjuje mobilna tehnika i dulje traje, a stabilna se primjenjuje na manjim mjestima, manje traje i manje su doze. Lijekovi koji se daju moraju biti pomješani sa niskoviskoznim mastima. • Postupak je isti kao i za primjenu ultrazvuka. Lijekovi u masnim podlogama, kremama ili gelovima daju se tako da se najprije provodi masaža mjesta gdje se lijek želi primjeniti da bi se postigla bolja hiperemija. Trajanje primjene ovisi o lijeku i dozi.

• • • Lijek prodire pod utjecajem ultrazvuka znatno dublje, 4 -6 cm nakon 5 minuta primjene stabilnom tehnikom. Od lijekova najčešće se upotebljavaju hidrokortizon, salicilati, lidokain, nesteroidni antiinflamatorni lijekovi Učinkovitost ultrasonoforezei ovisit će o strukturi tkiva, kemijskom sastavu tkiva te prethodnim zagrijavanjima kože čime se postiže bolja hiperemija, propusnost i resorpcija. Ultrasonoforezu koristimo kod fekcije mišića, zglobova, čahura, tetiva i burza tjekom upalnih i degenerativnih te metaboličkih procesa. Neželjene pojave nisu česte. Kožne reakcije su alergije i osjetljivost na lijek. Kontraindikacija gotovo da i nema

Magnetoterapija • • Magnetoterapija se svrstava u jedan od najstarijih oblika fizikalne terapije. Primjenjuju se magnetna polja koja nastaju zbog kružnih struja između atoma. Djelovanje magnetnog polja može biti izravno i neizravno, može biti visokog ( izaziva termičke i mehaničke učinke ) i niskog ( atermički učinci ) intenziteta. Termički učinak stvara povišenu tempeatur u čidavom organizmu dok atermički djeluje na vegetativni i središnji živčani sustav te žlijezde sa unutrašnjim izlučivanjem. Magenetno polje prodire kroz ljudsko tijelo pobuđujuću struju u njemu, zahvaćajući svaku stanicu organizma. Magnetno polje dijeluje na intracelularnoj osnovi ( unutar stanica ), povećava vrijednost ATP-a, povećava parcijalni tlak tkiva, potiču na obnavljenje tkiva, smanjuju oteklinu. Magnetoterapija se provodi pomoću uređaja koji analiziraju magnetno polje te mogu odrediti razne parametre kao intenzitet, polaritet valova, njihov oblik, frekvenciju i vrijeme trajanja. Valovi koje upotrebljujemo su pulsirajući. Mageto terapija obično traje 20 – 30 minuta

• Magnetoterapija ima najširu primjenu. . Primjenjuje se kod bolesti mišićno koštanog sustava ( nagnječanja, istegnuća, napuknuća, ozlijeda ligamenata, nekroza, pseudoartroza osteoporoza), reumatske bolesti, stanja nakon operacija, bolesti središnjeg i perifernog živčanog sustava ( neuralgije, spastične klijenuti, mlohave pareze, glavobolje ), bolesti srca i krvotoka ( poremećeji periferne cirkulacije ), bolesti dišnih puteva ( sinusitis, otitis, bronhitis, faringitis, laringitis, bronhijalna astma. . ), akutne i kronične ginekološke bolesti, poremećaji izmjene tvari ( dijebetes, urični artritis, hiperlipemija ), psihosomatski poremećaji ( gastritis, ulkusi, smetnje spavanja. . . ), tegobe starije životne dobi ( prostatitis, hipertrofija prostate, slabost kod kroničnih bolesti. . . ). • Oprezno sa bolesnicima koji imaju stenozu ili okluziju krvnih žila, angina pektoris, koronarna insuficijencija, predinfarktno stanje a nikako se ne smije koristiti kod osoba sa ugrađenim srčanim stimulatorom, akutna tuberkuloza, trudnoća, krvarenje iz probavnog sustava, juvenilni dijabetes te matomikoze

Krioterapija • • • Krioterapija je liječenje primjenom hladnoće u terapijske svrhe. Poznato je da je u medicini prisutna stoljećima. Učinci kod primjene hladnoće u terapijske svrhe su smanjenje metaboličke aktivnosti, smanjenje edema ( otekline ), smanjivanje aktivnosti motoričkih i osjetnih živaca, smanjenje mišićne snage zbog smanjenog protjecaja krvi, pad temperature tkiva, vazokonstrikciju (suženje krvnih žila), povećanje viskoznosti (gustoće) krvi i smanjenje lokalnog protjecaja krvi. Dolazi do promjene boje kože u modru boju zbog povećane koncentracije ugljičnog dioksida. Bolesnik prilikom primjene osjeća hladnoću koja prelazi u bolnu hladnoću što se manifestira žarenjem ili toplinom i na samom kraju osjeća ukočenost i anesteziju. Hlađenjem se smanjuje sloboda pokreta u zglobovima. Krioterapiju primjenjujemo pomoću leda, uranjanjem u hladnu vodu dio tijela ili cijelo tijelo, strujom volatilne tekućine (fluori-metanom) i strujom hladnog zraka. Primjenjuje se za smanjenje lokalnog krvarenja, spazma, upale, akutne boli, akutnih opeklina i za facilitaciju (podraživanje) motoričkog odgovora. Ne primjenjuje se ili se primjenjuje sa određenom dozom opreznosti kod osoba koje su sklone ozeblinama, vrlo starih ili mladih osoba zbog promjene osjetljivosti, izrazite osjetljivosti ili alergije na hladnoću i kod kompromitirane cirkulacije

KRIOMASAŽA • • Kriomasaža je masaža sa ledom. Primjenjuje se tako da laganim kružnim, ritmičnim i ujednačenim pokretima masiramo određeni dio tijela izravno sa ledom. Postupak traje ovisno o debljini kože i potkožnog tkiva koji se tretira. Područje sa manje potkožnog tkiva i masnih naslaga se manje tretira otprilike 3 minute, za razliku od onih koji imaju veći postotak masnog tkiva i do 10 minuta. Bolja je učinkovitost nego kod primjene obloga sa kemijskim sastavom. Kriooblozi se primjenjuju na više načina. Ledom u plastičnim vrećicama, ručnikom natopljenim u hladnu vodu na kojem ostaju komadići leda ili sa kemijskim kriooblogom. Sve vrste krioobloga se stavljaju prvo na ručnik pa zatim na kožu određenog dijela tijela. Ledene ručnike moramo više puta mijenjati, jer se kristalići leda brzo tope. Kemijske krioobloge koji u sebi imaju silikonski gel moramo prije primjene držati u zamrzivaću da bi se mogli odmah primjeniti. Primjena krioobloga traje 5 -15 minuta i ovisi isto o količini masnog tkiva. Masno tkivo je dobar izolator pa smanjuje prodiranje hladnoće u dublja tkiva. Također na smijemo zaboraviti i na subjektivan osjećaj bolesnika i na izgled kože koja se tretira

• Kriokupke se primjenjuju za hlađenje određenih ekstremiteta (ruke, noge) koji se urone u hladnu vodu. Temperatura varira 13 -18 Celzijevih stupnjeva, a trajanje je postupka 30 sekundi. Kraće je trajanje postupka, što je niža temperatura vode. Ako je potrebno ponavlja se nekoliko puta na dan. • Facilitacija (podraživanje) je metoda kojom pomoću kockice leda podražujemo kožu iznad određenog mišića. Nakon što trljamo kockicom 3 -4 puta to mjesto nastupa za neko vrijeme značajna facilitacija. Najčešće se primjenjuje kod oštećenje centralnog motoričnog neurona (npr. hemiplegije = oduzetost jednog dijela tijela). • Kombinirana terapija pod imenom RICE je skraćenica od engleskih pojmova rest, ice, compression i elevation. Te riječi na hrvatskom znače odmor, led, kompresija sa zavojem i elevacija ( podizanje određenog dijela tijela iznad podloge). Primjenjuje se najčešće kod sportskih ozljeda kao što su istegnuća, uganuća, iščašenja ili fraktura (prijeloma)

MERE OPREZA PRIMJENI HLADNOĆE • • 1. STUPANJ – oteklina, crvenilo, neosjetljivost 2. STUPANJ – stvaranje edema, mjehura ili obojega na koži koja je djelomično oštećena 3. STUPANJ - oštećenje cijele debljine kože uz djelomično ili potpuno oštećenje potkožja 4. STUPANJ – oštećenje cijele debljine kože i ostalih dubljih tkiva kao što su mišići i kosti

• • Riječ laser je engleska katica - Light amplification by stimulated emision of radiation; što u prijevodu znači pojačanje svijetlosti pomoću stimulirane emisije zračenja. Laser se sastoji od 3 osnovna dijela a to su izvor energije koji može biti kemijski, termalni ili neki drugi; u terapijske svrhe najčešće koristimo električni, zatim aktivni medij; sastoji se od različitih supstanca koje mogu apsorbirati energiju te mehanička struktura unutar koje se nalazi medij i zrcala koje reflektiraju svijetlost lasera i puštaju određeni postotak fotona koji izađe u obliku laserske zrake. Laser radi na osnovi svojstva svijetla i elektromagnetnog zračenja. Snop laserske svjetlosti sastoji se od istovjetnih fotona koji imaju iste osobine. Od običnog svijetla razlikuju se u tri osnovna načela. Laser se sastoji od jedne valne duljine elektromagnetnih valova; jednobojno ( monokromatsko ), njegove zrake su precizno usmjerene i šire se samo u jednom smjeru uvijek usporedno jedno s drugom ( kolimirano), te se njegovi valovi šire u usklađenoj fazi (koherentno). Svjetlo je također jasno i intenzivno jer je energija kondenzirana u vrlo usku distribuciju frekvencija. Postoji više tipova lasera s obzirom na vrstu aktivnog medija kao kruti, tekući i plinski laseri

BIOLOŠKI UČINCI LASERA • • Učinci mogu biti termički i mehanički učinci. Oni dominiraju kod primjene lasera visoke snage. Mogu uzrokovati opekline, kouagulaciju proteina, slabljenje i narušavanje strukture nukleinskih kiselina (denaturacija) i isparavaje (evaporizaciju), a dio energije koji se može pretvoriti u mehaničku energiju izaziva prekidanje tkiva. Ti se učinci iskorištavaju u kirurgiji, a mehanički u oftalmologiji. Fotokemijski učinci rezultat su djelovanja lasera niske snage i energije zračenja. Prodiranjem fotona u zračeno tkivo proizvodi se više kemijska nego termička energija uz dokazano biostimulacijsko djelovanje. Dva su najvažnija načina interakcije svjetla s tkivom za vrijeme kontaktnog načina primjene lasera: apsrorpcija svjetla rezultira transformaciju svjetlosne energije u neki drugi oblik energije, a najčešće se javlja na molekularnoj razini. Može doći do porasta temperature (atermička metoda) te raspršivanje koje se može definirati kao promjena smjera širenja svjetla. Kod lasera visoke snage može doći do najekstremnijih porasta temperature koji uzrokuju koagulaciju tkiva, atenuaciju (gubitak snage). Dubina laserske zrake ovisi o raspršivanju i apsorpciji

FIZIOLOŠKI UČINCI TERAPIJSKOG LASERA • • • Fiziološki učinci koji pridonose liječenju laserom niske snage u fizikalnoj terapiji uključuju : analgetski učinak, stimulacijski učinak, ravnotežavanje limfocita T i B. Prvenstvena uporaba lasera niske snage bila je u liječenju otvorenih rana zbog dokazanih antiinflamatornih (antiupalnih), vazodilatacijskih i biostimulacijskih učinaka. Danas se najviše rabi za suzbijanje boli. Dokazano je da laser mijenja neurokemizam središnjeg i perifernog živčanog sustava: neurofarmakološki učinci uključuju značajne učinke na sintezu, oslobađanje i metabolizam niza neurokemijskih agensa. Neurofiziološki učinci uključuju promjene EEG-a i živčane vodljivosti. Obradom trigger točaka laserom dolazi do povećanja kožne rezistencije na tim točkama, alterirajući simpatičku aktivnost i time pridonoseći analgetskom učinku. Prije upotrebe treba odrediti veličinu površine koja se tretira (cm²), izlaznu snagu (m. W) i intenzitet (W/ cm²) Dvije su tehnike primjene kontaktna (najčešće po trigger ili akupunkturnim točkama 9 i nekontaktna ili skenirajuća tehnika (minimalna udaljenost 0, 5 -1 cm – otvorene rane, hematomi)

• • Prije postupka koža se treba očistiti alkoholom te dobro osušiti. Ako se primjenuju vježbe laser ide uvijek kasnije kako ne bi došlo do neželjenih fotokemijskih reakcija. Krioterapija se treba primjeniti prije kako ne bi došlo do smanjenog prodiranja laserskih zraka. Kod mišićno koštanih poremećaja laser se koristi izravno na mjesto oštećenja, na bolne trigger točke ili bolno osjetljive točke, živčane korjenove ili živčana vlakna, akupunkturne točke. Koristi se cijeljenje rana (nekroze, opekline, postoperativne rane, ožiljci ), ozlijede mekih tkiva – traumatske i upalne (burzitis, mišićni spazam, istegnuće, hematomi, tendinopatije ), slobađanje od boli – akutna bol, kronični bolni sindromi, artritisna stanja različite etiologije. Ne smije se koristiti izravno na oku, preko maternice u trudnoći, tumora, područja krvarenja a s velikim oprezom kod područja hipostezije, inficiranog tkiva, pri liječenju preko epifiznih linija kod djece, liječenju preko simpatičkih ganglija, vagalnog živca i srčane regije prsnog koša kod srčanih bolesnika, pri zračenju gonada te liječenju preko fotosinenzivnih područja kože ili tkiva

SIGURNOST PRI UPORABI LASERA • Da bi se spriječila eventualna slučajna izlaganja lasrskom svjetlu potrebno je pridržavati se osnovnih pravila i mjera opreza. Ne smije se upotrebljavat dok se na pročitaju upute o radu i nauči rukovanje laserom, treba se upotrebljavati u vrlo svijetloj prostoriji, bez reflektirajućih površina, ne smije se usmjeravati laser u bilo kojem smjeru dok se točno ne odredi smjer zrake i točan cilj primjene, obavezno primjeniti zaštitne naočale, vrata prostorije ukojoj se primjenjuje laser moraju biti zatvorena , ne rabiti laser u blizini zapaljivih i eksplozivnih materijala

Termoterapija - Liječenje toplinom | Površinska | Dubinska • • Liječenje toplinom nazivamo termoterapija. Termoterapiju dijelimo na površinsku i dubinsku. Toplina se prenosi pomoću radijacije, kondukcije i konvekcije. Kosti i tkiva koja imaju veći sadržaj tekućine (krv, mišići) bolje provode toplinu, nego dijelovi tijela koji imaju veći postotak masnog tkiva. Masno tkivo je bolji izolator, ali slabiji vodič. Učinci kod primjene topline su smanjenje boli, relaksacija, ubrazanje metabolizma, vazodilatacija (širenje krvnih žila), znojenje, viskoznost (gustoća krvi) krvi opada postaje više tekuća, brže zaraštavanje i zacijeljivanje rana. Primjenjuje se prije nekih fizikalnih postupaka kao što su masaža, ultrazvuk, prije električnog podraživanja, prije vježbi bilo aktivnog ili pasivnog tipa. Ne primjenjuje se ili se primjenjuje uz veliki oprez kod bolesnika koji su skloni krvarenju, vrlo mladih ili starih osoba zbog promjena osjetljivosti, koji imaju kožni ili limfatični tumor, kod problema s venama i bolesnici koji su skloni promjenama svijesti

• • Termoterapiju možemo primjeniti pomoću toplih obloga, parafina i fluidoterapijom. Topli oblozi koji se najviše danas koriste su kemijski oblozi koji u sebi sadrže silikonski gel. Taj oblog se stavi u toplu vodu najmanje 30 minuta da zagrijemo silikonski gel. Prije nego ga primjenimo na određeni dio tijela umotamo ga u ručnik ili u kompresu koju smo prilikom kupnje dobili zajedno sa toplim oblogom. Postupak traje 20 -30 minuta. Ne preporuča se ležanje na njima, jer se smanjuje tako prokrvljenost i slabije je odvođenje topline pa može doći i do opeklina. Kao topli oblog se mogu koristiti i gumene boce koje su napunjene toplom vodom. Voda je dobar vodić, a guma dobar izolator. Isto se mora staviti ručnik prije direktne primjene na tijelo. Pri destilaciji nafte dobije se tvar parafin koji ima vrlo dobra svojstva za termoterapijske svrhe i velikog je toplinskog kapaciteta. U terapijske svrhe se primjenjuje u mješavini parafina i ulja u omjeru 6: 1. Ulje omogućava lakše odstranjivanje sa površine tijela i smanjuje točku tališta parafina. Može se primjeniti u više tehnika kao što su tehnika rukavice, tehnika uranjanja, tehnika premazivanja i tehnika obloga. Postupak traje 15 do 20 minuta

Fluidoterapija • Fluidoterapija je površinsko zagrijavanje tijela kod koje se vrlo male čestice tvari zagrijavaju i podižu cirkulacijom zraka. Ima sličan učinak kao i zagrijana tekućina. postupak traje 20 minuta. Tretiraju se gornji i donji udovi. Temperatura je između 46 -50°C. Mogu se izvoditi i vježbe tijekom primjene. Koje mogu biti pasivne, aktivne i aktivno-potpomognute. • STUPNJEVI OŠTEĆENJA KOŽE KOD PRIMJENE TERMOTERAPIJE • 1. STUPANJ – oštećenje površinskog sloja kože (eritem = crvenilo) • 2. STUPANJ – oštećenje površinskog i dubinskog sloja kože( crvenilo, bolna koža , bule = mjehuri) • 3. STUPANJ – oštečenje kože u čitavoj njezinoj debljini uz zahvaćeno potkožje pa i dublje (blijedosivo do tamnosmeđe područje, anestetično)

Svjetlosna terapija INFRACRVENO ZRAČENJE • Infracrvene zrake (lat. infra = "ispod"; kratica IR od eng. infrared) su dio elektromagnetnog spektra valne duljine između 770 – 15 000 nm. U fizikalnoj medicini ove zrake koriste se u svrhu površinskog zagrijavanja. Prema valnoj duljini IC zrake djele se na bliske ili kratkovalne – između 770 – 1 500 nm te daleke ili dugovalne – 1 500 – 15 000 nm. Izvori IC zračenja su sunce kao prrodni izvor te izvori s vidljivim zračenjem ( soluks lampe ) te izvori s nevidljivim zračenjem. • Prije postupka treba provjeriti integritet kože, stanje cirkulacije i osjeta. Razlikujemo tri stuplja jačine zračenja prema subjektivnom osjećaju pacijenta; osjećaj ugode i topline ( najčešće se koristi ) , odnosljiv osjećaj topline, osjećaj nepodnošljive topline ( ne kako ne bi došlo do stvaranja opeklina ). • Izvore koje koristimo moraju se postaviti okomito na površinu tijela koju tretitramo te ih treba udaljiti oko 40 – 60 cm ( vidljivo zračenje ) te 70 – 90 cm ( nevidljivo ) od tretirane površine. Trajanje tretmana je najčešće između 15 – 20 minuta. Nakon liječenja treba provjeriti pacijentovu kožu na kojoj možemo vidjeti 'infracrveni eritem' koji može potrajati i satima. Kod promjene IC zračenja nema promjena u pigmentaciji • Prednost infracrvenog zračenja je mogućnost primjene na većim područjima, zagrijavanje bez kontakta, lagana opservacija ( pregled ) tretiranog područja dok su nedostatci isušivanje kože ( pacijent mora piti puno tekućine ), mogućnost opeklina ( najčešće na koštanim izbočinama ), kod nekih pacijenata osjećaj uznemirenosti

ULTRALJUBIČASTO ZRAČENJE • Ultraljubičaste su zrake elektromagnetne zrake valne duljine između 180 – 400 nm. Prema valnoj duljini dijele se na bliske – valne duljine između 290 – 400 nm ( djeluju na fotosintezu, te pri stvaranju vitamina D ) te daleke – između 180 – 290 nm ( najčešće stetne, rabe se za sterilizaciju ) ili poznatije kao UVA – 320 – 400 nm, UVB – 290 – 320 nm i UVC zrake. • Smatra se da najveći biološki učinak imaju ultraljubičaste zrake valne duljine između 250 – 310 nm. Pozitivni fiziološki učinci ultraljubičastih zraka je pigmentacija, zatim eritem ( crvenilo kože ), pospješuje se cijeljenje rane povećanjem opskrbe krvlju. Možemo razlikovati četiri stupnja eritema kože: • prvi eritemni stupanj – lagano crvenilo, nestaje nakon nekoliko dana • drugi eritemni stupanj – jače izraženo crvenilo, osjećaj neugode koji nestaje nakon 3 -4 dana, slijedi deskvamacije ( ljuštenje kože ) i lagana pigmentacija • treći eritemni stupanj – izrazito crvenilo, kože vruća i bolna, traje 7 dana, slijedi jača deskvamacija i pigmentacija • četvrti eritemni stupanj – jako crvenilo, eksudacija, bule ( mjehur ), kasnija pigmentacija potječe iz dubljih slojeva epidermisa

• • Od ostalih pozitivnih učinaka tu je baktericidno djelovanje – upotrebljavaju se za uništavanje bakterija oko kožnih ulkusa i drugih rana, cijeljenje rana, zadebljanje epidermisa, stvaranje vitamina D, povećana proizvodnja eritrocita i drugih krvnih stanica, sniženje krvnog tlaka, povećanje tonusa mišića, podraživanje mijene tvari, psihološkim učinak. Kako bi postigli najbolji teraoijski učinak a pri tome izbjegli moguća oštećenja prije primjene ultraljubičastog zračenja treba za svakog pacijenta odrediti minimalnu eritemnu dozu pomoću biodozimetra. Nakon navedenog postupka i registracije promotrene reakcije određujemo dozu. Treba uzeti u obzir i opće stanje organizma, suhoću i kiselost površine kože. Svjetlosna terapija koristi se kod psorijaza, akni vulgaris, ulkusa, uremičnog puritisa, žutice, erizipel, lupus vulgaris, bolesti lokomotornog sustava , plućnih bolesti, disfunkcije vegetativnog živčanog sustava. Ne smije se koristiti kod fotosenzitivnosti, porfirije, pelagre, diskoidnog eritematoznog lupusa, sarkoidoze, xeroderma pigmentosun, akutne infektivne bolesti, aktivne plućne tuberkuloze, teške srčane bolesti, slabo regulirana ili teža šećerna bolest, akutne kožne bolesti. Veliki orpez je kod osoba svjetle puti, sifilisom, alkoholičari, srčani i bubrežni bolesnici, akutni početni stadij psorijaze, akutni egzem, eritematozni lupus, plućna tuberkuloza, osobe koje su jele jagode, jaja ili školjke prije liječenja, bolesnici koji uzimaju neke lijekove a kojimogu prouzročiti fotosenzibilizaciju, bolesnici koji su prije primjene ultraljubičastog zračenja bili liječeni nekim od postupaka zagrijavanja

Hidroterapija • • Hidroterapijski postupci prema površini tijela na koju voda djeluje mogu biti opći i lokalni. Prema svojstvu vode i udruženih faktora mogu biti: Hidrotermički kod kojeg je glavno toplinsko djelovanje kao što su kupke, polijevanje i vlažni omoti ili oblozi. Hidrokinetički kod kojeg je glavno djelovanje mehaničke energije istodobno s toplinskom energijom kao što su tuševi, vrtložne kupke, podvodna masaža i podvodne vježbe. Hidrokemijski kod kojeg je glavno kemijsko djelovanje određenih kemijskih tvari. Hidroelektrični kod kojeg je glavno djelovanje istosmjerne struje. Sauna kao poseban oblik hidroterapije Kad se primjenjuje samo kao topli postupak dovoljno je 20 minuta , jer je to dovoljno za porast temperature kože, mišića i zglobnih čahura, uz porast protjecaja krvi, koji se duljim boravkom više ne povećava. Trajanje kura ovisi o jačini podražaja, trajanju postupaka i o veličini površine tijela na koju djeluje podražaj. Lokalni postupci mogu se provoditi svakodnevno, a opći svakodnevno ili uz stanku od par dana. Najčešća kura hidroterapije traje 3 -5 tjedana. Kura se može ponoviti, ali se preporučuje razmak od 3 -4 mjeseca

VRTLOŽNE KUPKE • U nima se voda stalno giba tj. Miješa, a može biti topla, hladna ili mješana. Pokretanje vode i zraka u kadi regulirano je vodenom crpkom ili turbinom. Vrtložna kupka radi mješajući vodu i zrak do kontrolirane turbulencije, koja je veća na površini vode i time se spriječava hlađenje vode. Temperature vode kreću se od 36, 5 do 40, 5 Celzijeva stupnja HUBBARDOV TANK • Hubbardov tank je nazvan po inženjeru koji ga je konstruirao. Uglavnom po veličini dopušta uranjanje cijeloga tijela i u ležećem položaju punu abdukciju (širenje) ruku i abdukciju nogu, uz mogućnost da se fizioterapeut približi dovoljno bolesniku. Obično se koristi kada pacijent treba rasteretno vježbati, stajati ili kretati se kod različitih neuroloških bolesti za vježbe ravnoteže ili hoda ili kad je potrebno liječenje cijeloga tijela, kod bolesnika koji imaju tebobe sa ramenima, vratom ili leđima. Temperatura vode je od 32 do 38, 5 Celzijevih stupnjeva, trajanje postupka je 20 minuta

TERAPIJSKI BAZEN • Opremljeni su rampama, stubama i dizalima za pomoć bolesniku pri ulasku i izlasku, te s usporednim hvataljkama ili uronjenim stolcima. Kao dodoatak za pomoć pri vježbama u bazenu mogu se uporabiti lopte i pojasevi. U bazenu se terapijski učinak postiže kombinacijom fizikalnih svojstava vode (sila uzgona, hidrostatski tlak i gustoće) s terapijskim vježbama. Među opće učinke liječenja u bazenu ubrajaju se : poboljšanje cirkulacije, relaksacija, ponovno uspostavljanje pokretljivosti, jačanje mišića, osiguranje treninga hoda s manje otpora na zglobove, te poboljšanje psihičkog i emotivnog stanja. Preporučuje se ortopedskim bolesnicima, bolesnicima s kroničnim vertebralnim sindromima, kroničnim reumatoidnim artritisom, neurološkim bolesnicima. Liječenje bi trebalo trajati 15 -45 minuta uz praćenje bolesnikovih vitalnih znakova. Temperatura vode u terapijskom bazenu trebala bi biti između 32 i 38 Celzijevih stupnjeva. Optimalna temperatura za plivanje jest 28 -30 Celzijevih stupnjeva. KONTRASNE KUPKE • Trebaju dvije kade u kojoj je u jednoj temperatura 38 -40, a u drugoj 15 -20 Celzijevih stupnjeva. Liječeni ekstremitet najprije se stavi u toplu kadu 10 minuta, a zatim u hladnu 30 -60 sekundi, pa se ponovno vrati u toplu vodu kroz 3 -4 minute. To se ponavlja 30 minuta sa zadnjim uranjanjem u toplu vodu. Najčešće se ekstremiteti tretiraju u području ruke do lakta, a u području nogu do koljena. Rezultat je ovih kupka podražaj lokalne cirkulacije( vazodilatacija- topla voda i vazokonstrikcijahladna voda). Ako je kontraindicirana uporaba topline ili hladnoće za određeni ekstremitet, može se tretirati kontralateralni ekstremitet primjenom crossover – fenomena. Preporučuje se za sportske ozljede (istegnuća, uganuća zglobova ruku i nogu) i za toniziranje bataljka. Isto tako je i za zdrave ljude

HAUFFEOVE KUPKE • Takve kupke započinju indiferentnom temperaturom vode 36 Celzijevih stupnja, a zatim se dodaje vruća voda tijekom 20 minuta do temperature od 39 do 40 Celzijevih stupnja. Te kupke ne izazivaju vazokonstrikciju ni paradoksne reakcije, već postupnu, ali izdašnu hiperemiju. Provode se svakodnevno 10 -20 dana. PODVODNA MASAŽA ILI HIDROMASAŽA • Obavlja se mlazom vode ili zraka ispod vodene površine s pomoću odgovarajuće opreme s tlakom između 2 -4 kg/cm na kvadrat. Mlaz se vode usmjeruje pod određenim kutom ovisno o tome hoće li djelovanje biti površinsko ili dubinsko. Udaljenost od mlaznice vode u početku liječenja iznosi oko 20 cm, s postupnim smanjivanjem sve do 5 cm. Približavanjem mlaznice tretiranom području ili njezinim udaljavanjem postiže se jači ili slabiji podražaj. Postupak traje 10 – 20 minuta. Ima analgetički, relaksirajući, stimulativni i tonizirajući učinak. POLIJEVANJE • Bolesnika se u stojećem položaju polijeva toplom vodom, jednom s leđa, drugi put sprijeda. Polijeva se polako, početna temperatura je 30 Celzijevih stupnjeva, a zatim za 1 Celzijev stupanj. Tako se tijekom liječenja temperatura vode postupno snižava do 20 -22 Celzijevih stupnjeva. Nakon postupka bolesnik se obično odmara 15 -20 minuta. Djeluje na tonus proširenih krvnih žila i ima opći tonizirajući i osvježavajući učinak

KUPKE • Opća kupka za čitavo tijelo: primjenjuje se topla kupka koja potiče bolju prokrvljenost organizma i djeluje opuštajuće. Trajanje postupka je 20 minuta. Pregrijana kupka izaziva pojačano znojenje. Postupnim dodavanjem vruće vode u kupku, podiže se tjelesna temperatura za 3 Celzijeva stupnja. Pregrijana kupka se preporučuje kod astme, bronhitisa, reume, poremećenosti metabolizma. . . Kupka traje 30 minuta i nakon nje bolesnika treba polegnuti u krevet i dobro ga pokriti. Djelomična kupka podrazumijeva kupku koja se primjenjuje samo na određenim dijelovima tijela. Tople sjedeće kupke koriste se temperaturom vode 40 -43 Celzijevih stupnjeva. Trajanje može bit u rasponu 2 -10 minuta. Taj se postupak provodi radi smanjenja boli, povećanja cirkulacije u zdjeličnoj regiji i olakšavanja cijeljenja tkiva. Hladne sjedeće kupke s temperaturom vode 2 -24 Celzijeva stupnja mogu trajati 2 -10 minuta. Primjenjuje se za povećanje tonusa glatke muskulature i kod reduciranja uterinog krvarenja. ŠKOTSKI TUŠ • Preko tijela se prelazi tušem s izmjenično toplom vodom 38 -43 Celzijeva stupnja 1530 sekundi i hladnom 15, 5 -27 Celzijevih stupnja 5 -10 sekundi. Najprije se toplim tušem prelazi gore-dolje po leđima, a može i po križima i nogama osobe koja je u stojećem položaju, nakon čega slijedi hladni tuš. Taj se postupak provodi 4 -5 puta tijekom 3 minute isto se ponavlja i s prednje strane. Ovaj postupak je energični i izaziva hiperemiju, a rabi se za opće toniziranje i u bolesnika koji imaju emocionalne i psihičke probleme.

OVOJI, OMOTI I OBLOZI • Međusobno se razlikuju po veličini površine tijela koju obuhvaćaju i po trajanju primjene. Rabe se za zagrijavanje ili za hlađenje ili za opće tonizirajuće djelovanje. Mokri ovoji koriste se 10 -15 minuta i služe za snižavanje temperature. Ako se bolesnik potpuno omota u mokre ovoje temperature 15 -20 Celzijevih stupnjeva tijekom 40 -45 minuta osjećat će tri različite promjene temperature. Najprije hladno, zatim neutralno i na kraju toplo. Koristi se kod neuroloških i psihičkih oboljenja. Svaki oblog se u osnovni sastoji od dva sloja platna suhog i vlažnog. Razlikuju se topli i hladni. Primjer najmanjeg obloga jest Priessnitzov oblog koji se sastoji od triju slojeva. Prvi je od malenog platna uronjenog u vodu 3 -10 Celzijevih stupnjeva i dobro ocijeđenog koji se stavi na bolno mjesto. Nakon kojeg se stavlja suho laneno platno , a preko njega vuneni oblog ili deka. Nepropusni oblog kod kojeg se kao zadnji sloj stavlja gumena kompresa rabi se radi redukcije boli uz jaču kožnu reakciju. Topli oblog stavlja se kao i hladni, a temperatura vode mora iznositi 50 celzijevih stupnjeva. Čim osjećaj topline popusti oblog se mora promijeniti. Primjenjuje se pri boli u trbuhu ili upali mjehura

KABINA SA VLAŽNIM ZRAKOM • Bolesnik obično leži na leđima, ali može biti i na trbuhu ili postranično. Voda je ugrijana na 40 -45 celzijevih stupnjeva. Vlažnost zraka je izrazito visoka. Zrak cirkulira kabinom. Za vrijeme postupka 15 -20 minuta bolesnikova temperatura naraste za 1 Celzijev stupanj. Bolesnik će se profuzno znojiti nakon postupka da bi se ohladio. Bolesnici s kroničnom križoboljom i artritičnim bolima navode smanjenje boli i lakšu pokretnost s većim opsegom pokreta navodi nakon ovih postupaka. SAUNA • Prvo se osoba odmara u prostoriji sa zidovima, podom i klupama načinjenima od drva. Zrak je suh. Kamenje ili cigle zagriju se tako da zrak u prostoriji bude 60 -80 Celzijevih stupnjeva. Na donjim je klupama temperatura niža. Osoba se znoji profuzno. Zrak je suh što omogućuje lako isparavanje znoja što hladi tijelo. Tako se može tolerirati visoka temperatura, ali samo u kratkim razmacima. Sljedeći je postupak kratkotrajni hladni tuš, opća kupka ili plivanje, a zatim povratak u saunu. Ti se postupci mogu ponavljati po 5 -20 minuta, 1 -2 puta na tjedan. Nakon saune tjelesna temperatura poraste do 39 celzijevih stupnjeva, nastaje preznojavanje, ubrzan rad srca i disanja. Sauna je kontraindicirana za kardiološke bolesnike, starije ljude i žene u prvom tromjesečju trudnoće. Sauna se rabi u slučajevima opće pretilosti, kroničnoga degenerativnog reumatizma, kroničnih nespecifičnih upala lokomotornog i respiratornog sustava, te kroničnih ginekoloških stanja

Helioterapija • • Helioterapija ( grč. helios – sunce, therapeia – liječenje ) je liječenje svjetlosnom sunčevom energijom. Na količinu sunčevih zraka utječu različiti čimbenici poput godišnjih doba ( ljeti je zračenje jače ), doba dana ( najveće zračenje između 11 i 14 h ), zamljopisni položaj, nadmorska visina, ozonski omotač , oblačnost ( oblaci priječe prodiranje zraka ), te onečišćenje zraka koje smanjuje prodiranje sunčevih zraka. Sunčeve zrake prodiru izravnim i neizravnim zračenjem. Najveća refleksija nastaje na snijegu i u vodi. Među zrakama sunčevog spektra najjače dijelovanje na organizam imaju UV zrake. Primjena helioterapije trebala bi se provoditi uz stručan nadzor bolesnika. Izlaganje sunčevim zrakama mora biti postepeno, vodeći računa o pravilnu doziranju te o individualnim razlikama u osjetljivosti na sunčeve zrake. Glavu treba uvijek zaštititi od izravnog djelovanja sunčevih zraka. Sunčanje započinjemo s 10 minuta ( po 5 minuta sa svake strane ), a potom svakodnevno dodajemo po 5 minuta dok ukupno ne postignemo 60 minuta ( 30 min sa svake strane ) što je uobičajeno za primjenu helioterapije. Ne preporučuje se izlaganje suncu višeod 4 h na dan. Potrebno je upotrijebiti zašttnu kremu s aktivnim faktorom. Kod djece je potreban posebi oprez. Izlaganje suncu valja izbjegavati između 11 i 15 h

• • • Dva su osnovna načina sunčanja : nizinsko (prevladavaju toplinske zrake) i visinsko (veći sadržaj UV zraka ). Treba biti oprezan sa visinskim sunčanjem jer je na visinama niži parcijalni tlak te zbog toga osobe koje nisu priviknute na takve visine mogu pri naglom dolasku imati poteškoća sa disanjem. Zato je kod takvih osoba potrebno privikavanje ( 10 – 14 dana ) u koje se razdoblju povećava broj eritrocita kao adaptacijskareakcija na smanjeni sadržaj kisika u zraku. Pretjerano sunčanje može imati kratkoročne i dugoročne štetne učinke. Izravna posljedica pretjeranog izlaganja je opeklina, zatim sunčanica. Kod sunčanice bolesnik najprije osjeća glavobolju zatim mučninu i vrtoglavicu uz pojavu bijelih pjega pred očima, a ukoliko se stanje pogorša dolazi do povećanja tjelesne temperature, nastupaju grčevi. Pretjerano izlaganje suncu štetno je zbog mogućeg karcinogenog djelovanja, a također može i pogoršati ili aktivirati neke kronične bolesti ili stanja. Zaštititi se treba kremama sa zaštitnim faktorima koje priječe prodor određenih dijelova spektra UV zraka. Da bi izlaganje suncu bilo najkorisnije treba postići samo blagu eritemnu reakciju – solarni dermatitis. Zaštitnu kremu na kožu treba namazati jednolično, ali bez utrljavanja u kožu

Balneoterapija • • • Pod balneoterapijom ( lat. balneum – kupelji i grč. therapeia – liječenje ) podrazumijevamo liječenje primjenom mineralne vode ( vode koje sadržavaju više od 1 g/L otopljenih čvrstih tvari ili imaju temperaturu veću od 20 °C ). Nazivaju se i ljekovitim mineralnim vodama. Balneoterapija ima vrlo kompleksan učinak; ima svoje fizikalno i kemijsko dijelovanje na ljudski organizam. Termički učinak je dominantan i djeluje na hidrostatski tlak, otpor vode i uzgon, dok minerali koji se nalaze u vodi dijeluju na ljudsko tijelu izazivajući hiperemiju, smanjuju bol i oteklinu te poboljšavaju funkciju ( mehaničko djelovanje ). Postoji više vrsta ljekovitih voda kao sumporna kupelj (djeluje na kožne kapilare, podražajno na kožu i regulaciju metabolizma, najčešće se koriste u liječenju reumatskih degenarativnih bolesti ), slane kupelji (djeluje na cijeli organizam, pooljšava kondiciju, djeluje sedativno i smanjuje se bolno stanje ), morska kupelj, radioaktivna, jodna kupelj, kupelji sa ugljičnim dioksidom

• • • Termalne vode mogu se koristiti na više načina. Primjenjujemo ih kao kupelji, sredsta za inhaliranje, peloide ( produkti geoloških zbivanja ), obloge, pijenjem. Prilikom upotrebe može se pojaviti i tzv. balneoška reakcija. Pojavljuje se 3. – 6. dana liječnja u kupeljima. Karakteriziana je umorom, nesanicom, pogoršanjem reumatskih tegoba i simptoma, osipom, depresijom, povišenom temperaturom. Balneoreakcija je dokaz djelovanja određene mineralne vode i reaktivnosti bolesnika prema toj vodi. Balneoterapija se primjenjuje kod reumatskih bolesti kao što su artroza, koksartroza, bolni sindromi kralježnice, neuroloških bolesti i bolesti krvnih žila, a nikako se nesmije koristiti kod uričnih artritisa, specifičnih i nespecifičnih artritisa, malignih procesa, sklonost krvarenju, kožnih bolesti ( osim psorijaze ), bolesti krvnih žila, velike iscrpljenosti, akutnih i reumatskih bolesti te duboke starosti

Klimatoterapija | Liječenje čimbenikom jedne klime • • Klimatoterapija je iskorištavanje čimbenika jedne klime u svrhu liječenja. Pristup je individualan, jer svaki bolesnik reagira individualno na liječenje. Imamo tri vrste čimbenika, a to su fizikalni, kemijski i biološki. OBLICI KLIME - NIZINSKA KLIMA do 300 m nadmorske visine - KLIMA SREDNJEG GORJA od 300 do 1000 m nadmorske visine - KLIMA VISOKOG GORJA od 800 do 1800 m nadmorske visine - MORSKA Liječenje mora trajati duže od aklimatizacije. Aklimatizacija je vrijeme prilagodbe tijela na određenu visinu i na čimbenike određene klime. Najčešća je aklimatizacija od 4 do 6 tjedana, što znači da klimatoterapija mora trajati dulje od ovog perioda. Određene grupe bolesti se liječe u određeno godišnje doba. Vegetativne poremećaje najbolje je liječiti u proljeće. Kožne bolesti se liječe na ljeto. U jesen su najbolji rezultati za kardiovaskularne bolesti. Zbog posebne klime i toplijih zima liječenje se zimi provodi na Jadranu

• • • Klimatoterapija može imati podražujući učinak koji nastaje naglim promjenama uslijed čega slijedi i nagla reakcija organizma. Dok poštedni učinak se postiže kad uklonimo štetne čimbenike koji dijeluju na organizam. Primjenjuje se kao rekreacija, profilaksa, rehabilitacija ili kao liječenje. Provodi se u zdravstvenim ustanovama pod kontrolom liječnika i ostalog medicinskog osoblja. Može se kombinirati s ostalim oblicima terapije kao što su fizikalne terapija i medikamenotzna terapija

Talasoterapija | Prirodni fizikalni i kemijski čimbenici mora i primorja • • Talasoterapija je primjena prirodnih fizikalnih i kemijskih čimbenika mora i primorja u liječenju. Tri kompleksa omogućuju terapijsko liječenje. Aerosolski kompleks sadrži u zraku aerosole borovih šuma, lavande, četinjače, joda, fluora, natrijeva klorida. Djelovanje temperature zraka, brzine vjetra, vlažnosti i toplinsko zračenje Sunca čini termičko-higrički kompleks. Treći kompleks je aktinički kompleks koji obuhvaća zračenja koja dolaze od Sunca i imaju veći učinak zbog refleksije zraka od površine mora. Promjene unutar organizma su povećanje hemoglobina, poboljšanje apetita, povećanje broja crvenih krvnih stanica i poboljšanje metabolizma. Stvaranje vitamina D omogućuje sunčanje zato se provode sunčane kupke, koje još izazivaju i biokemijske i metaboličke promjene. Za poboljšanje plućne ventilacije i pozitivnog utjecaja na respiratorni sustav provode se zračne kupke, pod tim se podrazumjeva udisanje morskog zraka. Primjenjuju se hladne morske kupke koje rashlađuju organizam i potiču bolju cirkulaciju. Tople morske kupke se primjenjuju u zagrijanim bazenima u kojima se može provoditi medicinska gimnastika što omogućuju bolji i brži oporavak

• Talasoterapija mora trajati dulje od aklimatizacije što znači da mora trajati više od 28 dana. Dobri rezultati su dobiveni i primjećeni kod kroničnih reumatskih bolesti, respiratornih bolesti, kardiovaskularnih bolesti, kožnih bolesti i posttraumatskih stanja. • Provodi se u zdravstvenim ustanovama na području cijele obale Jadrana pod nadzorom medicinskog osoblja. Može se kombinirati s fizikalnom terapijom za što bolje i brže oporavljanje. Jednim dijelom svi koristimo blagodati talasoterapije kada individualno odlazimo na ljetovanje na more. • Talasoteraoiju možemo kombinirati i sa psamoterapijom. • PSAMOTERAPIJA je terapija primjenom toplog pijeska u terapijske svrhe. Temperaturu pijeska treba konstantno nadzirati i čitav postupak stručno pratiti, jer uzrokuje obilno znojenje što može dovesti do dehidracije i ostalih neželjenih nuspojava

Trakcija • • Trakcija dolazi od latinske riječi tractio. Naziva se još i ekstenzija. To je pasivna metoda kineziteraoije gdje se istežu određeni dijelovi tijela primjenom mehaničke sile. Trakcijom stvaramo osjećaj olakšanja u zglobovima. Istezanjem mišića, kralježnice, ligamenata povećava se prostor izmežu zglobova te samim time dolazi do relaksacije mišića, smanjen je pritisak na korijenove živaca. Postoji više vrsta trakcija. Prema položaju tijela može biti vertikalna i horizintalna, prema mjestu nakojem se izvodi razlikujemo trakciju u vodi ili na suhom. Od ostalih trakcija tu so kontinuirana, interminentna, harmonična , progresivna, autotrakcija ( izvodi je sam pacijent ). U terapiji se najviše koristimo interminentnom trakcijom lumbalne kralježnice koja se provodi na stolu, ritmičim istezanjem u kratkim vremenskim periodima. Odvajaju se zglobne površine, mobiliziraju se zglobovi te se relaksira vezivno tkivo, te rakcija vratne kralježnice. Prije primjene trakcije potrebno je izvesti trakcijski test. Ako se testom utvrdi da se bol smanjuje, terapija se nastavlja

• Rezultat koji ćemo postići ovisit će o nekoliko faktora kao: patologiji ( hernija, mišićni spazam ), dijelu kralježnice na koji dijelujemo, podnošljivosti i stanju pacijenta, vrsti trakcije koji ćemo primjeniti, veličini područja koja je u kontaktu sa podlogom te prirosi površine na koju se dio tijela naslanja. • Trakcijom možemo smanjiti mogući razvoj komplikacija kao i pritisak na krvne žile, bol. . . • Trakciju najčešće primjenjujemo kod hernije, suženja intravertebralnih prosora, spondilolisteze, degenerativnih bolesti u početnoj fazi, diskogene boli, kompresivnih fraktura, hipomobilnost zglobova ( smanjena pokretljivost ), spazam. • Ne primjenjuje se kod pacijenata sa tumorom, infekcije, reumatoidni artritis, osteoporoza, bolesnici sa akutnim ozlijedama i autnim upalama, hipermobilnost zglobova, vaskularne promjene, fibroza lumbalne kralježnice, bolesnici sa temporomandibularnom disfunkcijom, ako se simptomi povećavaju prilikom primjene trakcije i dolazi do stvaranja pritiska