EKONOMIJA Prof dr Miodrag Paspalj Prof dr Neboja
EKONOMIJA Prof. dr Miodrag Paspalj Prof. dr Nebojša Pušara 2020/2021
III DEO MAKROEKONOMIJA GLAVA 4 MONETARNA MAKROEKONOMIJA 8. 2
PLATNI BILANS I DEVIZNI KURS Platni bilans predstavlja sistematski pregled (u obliku dvostranog bilansa) svih ekonomskih transakcija, obavljenih u određenom periodu (obično godinu dana), između rezidenata neke zemlje i stalnih stanovnika (rezidenata) drugih zemalja. Treba razlikovati platni bilans od obračunskog i deviznog bilansa. Naime, platni bilans kao račun toka ne prikazuje stanje fondova na početku i kraju perioda, već samo njihove promene u toku godine.
PLATNI BILANS I DEVIZNI KURS Za razliku od njega, obračunski bilans pokazuje stanje međunarodnih obaveza i potraživanja na jedan dan, bez obzira da li je obaveza (ili potraživanje) nastala u tekućoj, ili nekoj od ranijih godina (važno je da još uvek nije isplaćena ili naplaćena). Ovaj bilans pokazuje dužničko-poverilački položaj zemlje. Devizni bilans (kao račun toka) predstavlja užu koncepciju platnog bilansa, jer se u njemu evidentiraju samo one ekonomske transakcije koje su efektivno izvršene (plaćene ili naplaćene). Ovaj bilans pokazuje devizni priliv i odliv, pa samim tim, i stanje deviznih rezervi.
PLATNI BILANS I DEVIZNI KURS Prema šemi platnog bilansa MMF-a postoje sledeći parcijalni bilansi: Trgovinski bilans „bilans robne razmene“ uključuje sve robne i uslužne transakcije, Bilans robe i usluga pored trgovinskog bilansa sadrži i prihode od usluga faktora proizvodnje, odnosno kamata na kapital i dohotke radnika privremeno zaposlenih u inostranstvu i Bilans tekućih transakcija sadrži pored bilansa robe i usluga i neto priliv svih transfera, odnosno jednostranih privatnih i javnih transakcija. Ispod crte, kojom se dobija tekući bilans, ostaju kapitalne transakcije. Saldo kapitalnog bilansa mora biti jednak (sa suprotnim predznakom) saldu tekućeg bilansa. Najvažniji delovi kapitalnog bilansa su kretanja dugoročnog i kratkoročnog kapitala i promene deviznih rezervi.
PLATNOBILANSNA RAVNOTEŽA Računovodstveno gledano platni bilans je uvek u ravnoteži, međutim, platnobilansnu analizu zanima njegova ekonomska ravnoteža ili neravnoteža, zajedno sa njenim uzrocima i posledicama. Ovaj problem sa ekonomskog gledišta se rešava metodom horizontalnog „presecanja“ bilansa. Postoje tri gepa koji predstavljaju realne uzroke platnobilansne neravnoteže, a koji su posledica realnih faktora: Ø Akumulacioni gep nivo investicija koji prevazilazi nivo domaće akumulacije, Ø Devizni gep jaz između potreba zemlje za devizama i deviznih obaveza sa jedne strane i tekućim deviznim prilivom sa druge strane Ø Budžetski gep rezultat delovanja budžetskog deficita.
PRILAGOĐAVANJE PLATNOG BILANSA Kada se jedna zemlja reši da preduzme mere prilagođavanja, ona se može opredeliti za mere koje su usmerene samo na poboljšanje salda platnog bilansa ili za sveobuhvatne mere kojima želi obezbediti simultano postizanje eksterne i domaće ravnoteže. Unutar prve grupe mera su: Ø Deflacija, devalvacija (ili depresijacija) i Ø Devizna kontrola. Deflacija, kao mera restriktivnog karaktera, usmerena je na direktno smanjenje ukupne apsorpcije. Sa druge strane, devalvacija i devizna kontrola su mere selektivnog karaktera, jer im je cilj da smanje samo uvoznu tražnju. Ove mere praktično vrše redistribuciju tražnje od uvoznih ka domaćim dobrima.
PRILAGOĐAVANJE PLATNOG BILANSA Devalvacija je smanjenje spoljne vrednosti nacionalne valute do kojeg dolazi odlukom monetarne vlasti. U uslovima direktnog notiranja to znači povećanje deviznog kursa, odnosno povećanje cene strane valute. Ako do povećanja deviznog kursa dolazi zbog kretanja na deviznom tržištu, onda se radi o depresijaciji. Ukoliko monetarna vlast reši da smanji devizni kurs, takva mera se naziva revalvacija. Ako do smanjenja deviznog kursa dođe zbog kretanja na deviznom tržištu, radi se o apresijaciji.
PRILAGOĐAVANJE PLATNOG BILANSA Mere devizne kontrole su isto kao i devalvacija redistributivnog karaktera, deluju na redistribuciju proizvodnje u korist izvoznih i uvozno-supstitutivnih dobara. Devizna ograničenja su uglavnom selektivnog karaktera. Sve mere trgovinske i devizne kontrole delimo u tri grupe: Ø Kvantitativna ograničenja kontigentiranje uvoza po pojedinim robnim režimima, obim plaćanja prema inostranstvu za određene kategorije uvoza, Ø Cenovna ograničenja restriktivno dejstvo postižu povećanjem troškova obavljanja određenih transakcija Ø Valutna ograničenja kada se u različitoj meri dozvoljava (ili ograničava) plaćanje u određenim valutama.
MONETARNA TEORIJA AUTOMATSKOG PRILAGOĐAVANJA Monetarna teorije automatskog prilagođavanja platnog bilansa ima tri osnovna pristupa-mehanizma: Ø Klasični automatski mehanizam prilagođavanja, (U obliku zlatnog standarda) Ø Dohodovno-apsorpcioni pristup (Promena u dohodku vodi promeni potrošnje) Ø Monetarna teorija prilagođavanja platnog bilansa. (povećanje kamatnih stopa vodi smanjenju potrošnje i dohodka)
DEVIZNI KURS Novac je roba koja je široko prihvaćena u razmeni. Da postoji jedan svetski novac, tema međunarodne trgovine bi bila relativno laka. Međutim, svaka zemlja u svetu koristi drugi novac i relativne cene međunarodnih valuta. Stopa po kojoj se jedna valuta trguje za drugu naziva se kurs. Devizni kurs predstavlja cenu inostrane valute izraženu u ceni domaćeg novca. U zavisnosti od toga kako se utvrđuje, devizni kurs može biti: Ø Fiksni Ø Fluktuirajući.
Fiksni devizni kurs određuje država i on je po pravilu jedinstven. Fiksni devizni kurs zasniva se na valutnom paritetu, koji takođe određuje država. Ovako formiran devizni kurs podrazumeva odgovarajuću centralizaciju deviza, iz čega proizilaze i ukupni ekonomski efekti. Pod fluktuirajućim ili plivajućim deviznim kursom podrazumevamo onaj devizni kurs koji se formira na deviznom tržištu. U takvim uslovima, cena strane valute izražena u novčanim jedinicama sopstvene zemlje određena je na osnovu ponude i tražnje na deviznom tržištu, pa izvoznici roba i usluga stiču devize, njima samostalno raspolažu i jedan deo iznose na devizno tržište na kome se određuje prodajni kurs.
Ako koristimo simbol „e“ da izrazimo broj stranih novčanih jedinica po dolaru, postoje četiri različita modela koji se koriste za izražavanje kretanja deviznog kursa. U sistemu fiksnog deviznog kursa promena deviznog kursa je bila relativno retka. Ako je „e“ povećan u ovom sistemu promena se naziva devalvacija strane valute. Isto tako, po sistemu fiksnog kursa, država smanji „e“, onda ovu promenu nazivamo revalorizacija. U režimu fluktuirajućeg deviznog kursa, kretanja valutna se dešavaju svakodnevno. U ovom slučaju, ako se „e“ poveća, to nazivamo depresijacija valute i ukoliko „e“ padne to se naziva apresijacija valute.
FAKTORI KOJI UTIČU NA DEVIZNI KURS Faktori koji dugoročno utiču na devizni kurs, po F. Miškinu su: Ø Nivo domaćih cena, Ø Nivo inostranih cena najvažnijih trgovinskih partnera, Ø Produktivnost – relativno prema drugim zemljama, Ø Preferencije za domaća versus inostrana dobra: domaća tražnja za uvozom i inostrana tražnja za izvozom i Ø Carine i kvote (uvozna ograničenja). Kratkoročno, kurs nacionalne valute je cena depozita domaće banke izraženo u depozitima inostrane banke. Na ovaj način, devizni kurs se određuje na tržištu aktive kao cena jedne aktive prema drugoj. Tu figuriraju sledeći faktori: Ø Domaća i inostrana kamatna stopa - na osnovu čega se dolazi do očekivanog prihoda na depozite u domaćoj i inostranoj valuti i Ø Promena u ponudi novca.
IZBOR DEVIZNOG REŽIMA Stabilan devizni kurs je uglavnom rezultat „drugih“ izbora ekonomske politike, pre nego „određenog“ režima deviznog kursa. U praksi se može desiti da fluktuirajući devizni kurs bude stabilniji od fiksnog. Nacionalna valuta je suviše važno dobro, za jednu državu, da bi se kretanje deviznog kursa prepustilo samom tržištu.
Ovaj sistem je, posle ukidanja zlatnog važenja, primenjivao i MMF sve do 1973. godine, i konačnog prelaska na režim fluktuirajućih deviznih kurseva. Od osnivanja MMF-a (1944), pa do 1971. dozvoljene oscilacije su bile ± 1%. Za veće oscilacije nužno je bilo pribaviti mišljenje ekspertskog tima MMF-a. Od 1971, dozvoljene oscilacije su ± 2. 25%, da bi se dve godine kasnije napustila i to "monetarno pravilo", i prešla na režim fluktuirajućih deviznih kurseva. Pokazalo se da je izbor deviznog režima povezan i sa ekonomskim rastom, preko investicija i povećanja produktivnosti. Fiksni devizni režimi su povezani sa većim investiranjem, dok fluktuirajući režimi ostvaruju brži rast produktivnosti.
REŽIM FIKSNIH DEVIZNIH KURSEVA U režimu fiksnih deviznih kurseva, devizni kurs predstavlja instrument politike. Centralna banka može promeniti devizni kurs iz razloga ekonomske politike. Fiksiranjem deviznog kursa centralna banka, odustaje od mogućnosti da utiče na privredu putem monetarne politike. Pod fiksnim deviznim kursom, instrumenti monetarne politike centralne banke nisu na raspolaganju ako se ima u vidu uticaj na ponudu novca u privredi ili na proizvodnju. Fiskalna politika, međutim, postaje značajniji instrument za uticaj na proizvodnju i zaposlenost.
REŽIM FIKSNIH DEVIZNIH KURSEVA Primena fiksnog deviznog kursa će ograničiti sposobnost vlade da iznenađuje privatni sektor putem neočekivanih devalvacija. Obećanja fiskalne discipline će postići željeni kredibilitet i akcije privatnog sektora neće dovesti do inflacije. Fiksni devizni kurs simbolizuje obavezu vlade na određeno ponašanje. Vlada na taj način čini obećanje finansijskoj politici da će raskinuti vezu između emisije novca i budžetskog finansiranja.
REŽIM PLIVAJUĆEG DEVIZNOG KURSA Često se postavlja pitanje mogu li se sa fleksibilnošću deviznog kursa i nezavisnom monetarnom politikom postići značajni domaći ciljevi, kao što je stabilnija proizvodnja. Nedavna iskustva sugerišu da plivajući režimi, zaista dopuštaju deviznom kursu, da se odgovarajuće pomera kao odgovor na šokove, iako su ponekad reakcije kamatnih stopa takođe oštre. Još jedna karakteristika koja pokazuje dobro funkcionisanje plivajućeg deviznog kursa je da on odgovarajuće reaguje i na eksterne šokove.
REŽIM ZAJEDNIČKE NADNACIONALNE VALUTE Zajednička nadnacionalna valuta može pojačati monetarni kredibilitet, i finansijsku stabilnost i ekonomsku integraciju zemalja koje se nalaze u okviru regiona. Evropska Monetarna Unija (EMU). Zemlje koja imaju znatnu trgovinsku razmenu između sebe imaće najviše koristi od smanjenja transakcionih troškova i neizvesnosti uslovljene valutnim rizicima zahvaljujući uvođenju zajedničke valute. To predstavlja povoljno rešenje za zemlje koje su u velikoj meri otvorene prema međunarodnoj trgovini. Takođe, ako zemlje poseduju slične ekonomske uslove, one će težiti da sprovedu i sličnu monetarnu politiku, u kom slučaju ne bi bila skupa ograničenja koja nameće zajednička valuta.
UNILATERALNA DOLARIZACIJA Unilateralna dolarizacija, odnosno usvajanje US dolara kao domaćeg zakonskog sredstva plaćanja je alternativni metod „uvoza“ monetarne stabilnosti i kredibiliteta. U generalnom kontekstu, „dolarizacija“ znači usvajanje bilo koje strane valute kao zvaničnog sredstva plaćanja. Treba istaći da se pod ovim ne podrazumeva neformalna ili de facto dolarizacija u kojoj strana valuta cirkuliše zajedno sa domaćom valutom i koristi se da se izvrši denominacija bankovnih računa ili druge finansijske aktive.
UNILATERALNA DOLARIZACIJA Iz razloga što je dolarizacija unilateralna, ne zahteva se dug proces izgradnje zajedničkih institucija i postizanja konsenzusa. Zemlja koja usvoji US dolar odriče se mogućnosti kreiranja sopstvene monetarne politike kao mogućeg odgovora na potrebe domaće privrede, i pri tome prebacuje na inostranu centralnu banku profite koje ta centralna banka pravi putem štampanja novca. Politiku dolarizacije koristi Crna Gora koja je prihvatila evro kao zvanično sredstvo plaćanja.
REŽIM VALUTNOG ODBORA Valutni odbor je monetarno-devizna institucija kod koje pri permanentnom fiksnom deviznom kursu postoji puna konvertibilnost nacionalne valute. Ovaj koncept je privukao veliku pažnju krajem dvadesetog veka kao rezultat dobrih makroekonomskih performansi koje su ostvarile neke zemlje koje su ga koristile. Međunarodni Monetarni Fond često insistira na primeni ovog koncepta kao dela sveukupnog stabilizacionog programa. Valutni odbor se po pravilu uvodi kada postoji visoka inflacija, nestabilan devizni kurs, nekonvertibilnost nacionalne valute i nizak kredibilitet monetarne politike.
REŽIM VALUTNOG ODBORA U ortodoksnom valutnom odboru postoji 100% (ili veće) pokriće domaće valute rezervnom konvertibilnom valutom, što znači da, ukoliko se sva lica koja poseduju domaću valutu pojave sa zahtevom za konverziju, ona će se moći izvršiti. Valutni odbor nema nikakva diskreciona prava, već se celokupna emisija i povlačenje novca sprovodi po unapred utvrđenim strogim pravilima, odnosno njegova monetarna politika je pasivna i potpuno automatska. Njegova glavna prednost je u tome što se ukida centralna banka i što se čvrstim pravilima sprečavaju kreatori ekonomske politike da emituju novac bez pokrića. Primer Bi. H – konvertibilna marka.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821 -1881) AKO PRI SVAKOJ PRIJATELJSKOJ USLUZI ODMAH MISLIŠ NA ZAHVALNOST ONDA NISI DAROVAO VEĆ PRODAO Ruski i svetski poznat književnik. Kao radikalni protivnik ruskog carskog režima 1849. godine je uhapšen i osuđen na smrt i u trenutku lažnog pogubljenja pomilovan i poslat na dugogodišnju robiju u Sibiru. Dostojevski je bio poznat kao patološki kockar, što je imalo bitan uticaj na njegov književni rad. Njegovi romani: Zločina i kazna - Braće Karamazovi - Kockar - Idiot.
HVALA VAM NA PAŽNJI
- Slides: 26