Dualizam prekrajnog i krivinog postupka naelo NE BIS

Dualizam prekršajnog i krivičnog postupka - načelo “NE BIS IN IDEM” Prezentacija: Aid Hanušić, mr Predsjednik Osnovnog suda u Bijeljini

Ne bis in idem Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka. Ovo načelo ima svoje uporište u međunarodonim dokumentima i to EKLJP ( član 4. protokol 7. ) i MPGPP (Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima član 14. stav 7. ). Načelo “Ne bis in idem” obuhvata 2 kumulativna uslova, a to su: 1. Da je prekršajni/krivični postupak već vođen protiv određene osobe za određeno djelo - misli se na djelo odnosno događaj zbog kojeg se sudi, a ne na „krivično djelo“ propisano zakonom, jer bi u suprotnom, tužilac mogao da više puta prekvalifikuje krivično djelo i pokreče postupke. 2. Da je donesena pravosnažna sudska odluka u tom prekršajnom/krivičnom predmetu - ovdje dolaze u obzir presude i rješenja koja stupaju na pravnu snagu – odluke koje znače da je pravna stvar res iudicata (presuđena stvar), protiv koje nije moguće uložiti redovan pravni lijek, odnosno stranke su iscrpile takve lijekove ili su propustile zakonski rok za njihovo ulaganje.

Shvatanje pojma “krivični postupak” u smislu člana 4. Protokola 7 uz EKLJP (član 4. Protokola 7 uz EKLJP) “ 1. Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države. 2. Odredbe prethodnog stava ne spriječavaju obnovu postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivrnim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod. Pojam “krivični postupak” se mora tumačiti u svjetlu općih principa koji se odnose na odgovarajuće riječi “optužba za krivično djelo” odnosno “kazna” iz člana 6. odnosno 7. EKLJP (Muslija protiv Bi. H, § 25. ) Pravna kvalifikacija postupka prema domaćem zakonu ne može biti isključivi kriterij za primjenu principa ne bis in idem iz člana 4. Protokola 7

Uvjeti za primjenu načela ne bis in idem Bis – načelo ne bis in idem se primjenjuje samo ako su oslobađajuća ili osuđujuća odluka postale pravosnažne (postoji “res judicata” tj. odluka je neopoziva jer više ne stoji na raspolaganju nikakav redovni pravni lijek ili kada su strane iscrpile takve pravne lijekove ili dozvolile da istekne rok za njih a da ih nisu iscrpile) Idem - Istovjetnost osobe i istovjetnost djela, pri čemu je bitan činjenični opis djela a ne njegova pravna kvalifikacija

Pravni okvir u Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj USTAV BIH I USTAV RS Načelo “ Ne bis in idem” je svoje mjesto u Ustavu Bosne i Hercegovine našlo u članu II pod nazivom “ Ljudska prava i osnovne slobode” gdje je u tački 1 pod nazivom “Ljudska prava” navedeno da će Bosna i Hercegovina kao i oba entiteta osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U istom članu tačka 2. pod nazivom “ Međunarodni standardi” predviđeno je da se Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao i njeni protokoli direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i da ovi akti imaju prioritet u primjeni nad svim ostalim domaćim pravnim aktima. Ustav Republike Srpske je članom 16. predvidio da “Svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava u postupku pred sudom i drugim državnim organom ili organizacijom. ” a članom 18. stav 1. je predvidio da se licu optuženom za krivično djelo jamči pravedno suđenje. Iz ovog je jasno da, s Obzirom na činjenicu da je Ustavom Bi. H Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama koja važi na čitavom području Bi. H, pa samim tim i na teritoriji entiteta te da se i po Ustavu Bi. H i po Ustavu RS primjenjuje pravo na pravično suđenje, i načelo zabrane dvostrukog suđenja direktno primjenjuje i na području Republike Srpske.

Zakonski okvir primjene načela “Ne bis in idem” u Bi. H se ogleda kroz član 4. Zakona o krivičnom postupku Bi. H pod nazivom “Ne bis in idem” koji glasi “Niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka” a navedena odredba se primjenjuje i u prekršajnom postupku po Zakonu o prekršajima Bosne i Hercegovine koji član se primjenjuje “mutatis mutandis” shodno članu 16. navedenog zakona. Slična situacija je i u zakonskoj regulativi Republike Srpske koji zabranu dvostrukog suđenja propisuje takođe u članu 4. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske koji glasi “Niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio osuđen pred sudom i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka” kao i kroz član 297. stav 1. tačka đ) kojim je određeno da će sud donijeti presudu kojom se optužba odbija ako je optuženi za isto djelo već pravosnažno osuđen, oslobođen od optužbe ili je postupak protiv njega rješenjem pravosnažno obustavljen a ta zabrana se u Republici Srpskoj primjenjuje i u prekršajnom postupku s obzirom da je članom 105. stav(3) Zakona o prekršajima Republike Srpske propisano da se ukoliko neka pitanja nisu regulisana tim zakonom shodno primjenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.

Zakon o prekršajima Republike Srpske Zakon o Prekršajima Republike Srpske je u članu 8. pod naslovom “ Zabrana ponovnog suđenja u istoj stvari propisao: “(1) Nikome se ne može ponovo suditi niti mu može ponovo biti izrečena prekršajna sankcija za prekršaj o kome je pravosnažno odlučeno u prekršajnom postupku” (2)Zabrana iz člana 1 ovog člana ne sprečava ponavljanje prekšajnog postupka u skladu sa ovim zakonom (3)Ako je protiv počinioca prekršaja potvrđena optužnica zbog krivičnog djela kojim je obuhvaćen i prekršaj, za taj prekršaj ne može se pokrenuti prekršajni postupak, a ako je postupak pokrenut, ne može se dalje voditi. (4)Protiv počinioca prekršaja koji je u krivičnom postupku pravosnažno proglašen krivim za krivično djelo koje obuhvaća i obilježje prekršaja ne može se pokrenuti prekršajni postupak, a ako je pokrenut ne može se dalje voditi. ” Iz navedenih ustavnih i zakonskih odredaba i odredaba EKLJP možemo zaključiti da i postupci koji u nacionalnom pravu nisu određeni kao krivični mogu ući u primjenu člana 4. Protokola 7. EKl. JP.

“Mjerila Engel” za utvrđivanje da li se radi o “optužbi za krivično djelo” Prvo mjerilo - pravna kvalifikacija djela prema domaćem zakonu Drugo mjerilo – sama priroda djela (i svrha kazne) Treće mjerilo – priroda i stepen težine kazne koja bi se mogla izreći dotičnoj osobi Drugo i treće mjerilo su postavljeni alternativno, ne nužno kumulativno Kumulativni pristup nije isključen kada odvojenom analizom svakog mjerila nije moguće doći do jasnog zaključka u pogledu postojanja “optužbe za krivično djelo”

Prvo mjerilo - pravna kvalifikacija djela prema domaćem zakonu “Optužba za krivično djelo” u smislu EKLJP postoji ako je optužba kvalifikovana kao krivična po domaćem pravu Međutim, ako optužba nije klasifikovana kao krivična, to ne znači automatski da se ne primenjuju garancije pravičnog suđenja sadržane u članu 6. EKLJP “. . . kada bi države članice mogle po sopstvenom nahođenju da klasifikuju neko delo kao prekršajno umesto kao krivično, ili da gone počinioca „kombinovanog“ dela prekršajno a ne krivično, onda bi djelovanje suštinskih normi članova 6 i 7 bilo podređeno njihovoj suverenoj volji. Ako bi se ovo proširilo, mogle bi nastupiti posljedice koje su u potpunom neskladu sa svrhom i ciljem Konvencije. ” (Engel protiv Holandije, 1976. )

Drugo mjerilo – sama priroda djela “Optužba za krivično djelo” u smislu EKLJP postoji ako je konkretna norma općeprimjenjiva tj. ne odnosi se samo na određenu grupu nego je usmjerena prema svim građanima i ima općenito obavezujući karakter Ako se konkretna norma isključivo primjenjuje na ograničenu grupu ljudi kao što su pripadnici jedne profesije, onda bi to moglo ukazivati da se ne radi o “optužbi za krivično djelo” nego o disciplinskoj stvari U predmetu Ravnsborg protiv Švedske (1994. ) Sud je zaključio da su se novčane kazne, koje su bile izrečene, odnosile na izjave koje je podnosilac dao u svojstvu stranke u postupku. Ta mjera postoji kako bi se osiguralo poštovanje sudskih postupaka, te je bliža disciplinskoj mjeri nego krivičnoj optužbi. Iz tih razloga, ovde nije bio primjenjiv član 6. Međutim, ako norma ima opšte posljedice prema svima, onda je vjerovatno da će se raditi o “optužbi za krivično djelo”

Svrha kazne kao mjerilo Kriterij za distinkciju krivičnih i čisto administrativnih sankcija Ako su ciljevi sankcije propisane za kršenje određene norme kažnjavanje (represija) i odvraćanje, to ukazuje da se radi o krivičnim sankcijama i o “optužbi za krivično djelo” U predmetu Öztürk protiv SR Njemačke (1984. ), Sud je zaključio da je nesmotrena vožnja, koja je u Njemačkoj dekriminalizovana i dalje „krivična“ shodno članu 6. EKLJP. Ta je norma još uvijek imala karakteristike koje su osnovna odlika krivičnog djela. Ona je opšteprimenjiva jer se odnosi na sve „učesnike u saobraćaju“, a ne samo na određenu grupu, a primijenjena je uz sankciju (novčana kazna) koja je kaznenog i preventivnog karaktera. Sud je takođe primijetio da velika većina država ugovornica smatra da saobraćajni prekršaji jesu krivična dela. Kada se u nekom predmetu ne radi o zatvorskoj kazni ili prijetnji zatvorom, nego o novčanoj kazni, treba razmotriti da li je riječ o materijalnoj naknadi štete ili je to u suštini kazna kojom se odvraća od ponavljanja krivičnog dela, u kojem slučaju takva kazna spada u krivičnu sferu (Bendenoun protiv Francuske, 1994. )

Treće mjerilo –priroda i stepen težine kazne koja bi se mogla izreći dotičnoj osobi Ako kazna propisana za kršenje konkretne norme uključuje lišenje slobode, riječ je o “optužbi za krivično djelo” “U društvu koje počiva na vladavini prava, lišenje slobode koje se nameće kao kazna spada u „krivičnu“ sferu, sem kada je reč o onim lišenjima slobode koja po svojoj prirodi, trajanju ili načinu izvršenja nisu značajno štetna. Težina onoga u čemu se u datom predmetu radi, tradicije Visokih strana ugovornica i važnost koju Konvenciji pridaje poštovanju fizičke slobode nekog lica, nalažu da bude upravo tako. ” (Engel protiv Holandije) U pogledu stepena težine kazne, on se utvrđuje s obzirom na najvišu moguću kaznu koju predviđa odnosni zakon

Shodno gore postavljenim kriterijima u presudi Evropskog suda za ljudska prava “Engel protiv Holandije” jasno proizilazi da je svaki prekšaj, bez obzira na činjenicu što je kao takav propisan domaćim zakonodavstvom (I kriterij-Pravna kvalifikacija), čija radnja i posljedica sliči ili odgovora po prirodi krivičnom djelu ( II kriterij-Priroda djela ) za koje je propisana kazna zatvora u rasponu ili novčana kazna sa rasponom (III kriterij-Vrsta i težina sankcije) predstavlja krivično djelo shodno Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i osnovnim slobodama.

Sličnosti i razlike između prekršajnog i krivičnog gonjenja: Razlike između krivičnog i prekršajnog postupka se ogledaju u različitosti optužnih akata kojim se postupci pokreću (krivični optužnicom a prekršajnim nalogom ili zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka), krivični postupak pokreće tužilac a prekršajni ovlašteni organ ili okrivljeni predajom prekršajnog naloga na sudsko odlučivanje, prekršajni postupak je jednostavniji od krivičnog, različiti su rokovi zastare, težina sankcija je različita, prekršajni postupak se može pokrenuti, voditi i završiti pred ovlaštenim organom a krivični samo pred sudom i prekšajni postupak se može voditi u odsustvu okrivljenog. Sličnosti ova dva postupka se ogledaju da se oba postupka vode pred nadležnim sudom, inicijatori oba postupka mogu biti isti ( građani, ovlašteni organi), u oba postupka se izriču sankcije i sankcije se u oba postupka prinudno izvršavaju.

Dvostruko gonjenje i posljedice Prekršaji u Bosni i Hercegovini su tradicionalno imali elemente krivičnih dijela a propisivani su na način što su se iz istog događaja izvlačile radnje koje čine biće djela prekršaja i biće krivičnog djela pa su se povodom toga vodila dva nezavisna postupka dok su se sankcije izricane u tim postupcima uračunavale jedna u drugu. Takvu praksu je podržavao i Ustavni sud Bi. H npr. u predmetu AP -965/08 Ustavni sud Bi. H zaključuje da je apelant prekršajno kažnjen za povrede odredaba Zakona o šumama jer je nakon sječe pokušao da stabla odveze bez žigosanja i otpremnice dok je krivično odgovarao za šumsku krađu pa je zauzeo stanovište da u ovom slučaju nije povrijeđeno načelo ne bis in idem s obzirom da je prekršajno odgovarao pred nadležnim sudom uz primjenu Zakona o šumama RS u prekršajnom postupku, a za krivično djelo pred nadležnim sudom uz primjenu odredaba ZKPRS i KZRS. Ovakvo stanje se održalo u Bosni i Hercegovini i u zemljama regije sve do odluke Evropskog suda za ljudska prava “Maresti protiv Hrvatske“ (zahtjev broj 55759/07) i predmetu Tomasović protiv Hrvatske (zahtjev broj 53785/09)” kada je Evropski sud za ljudska prava ukazao na drugačiji stav

Načelo ne bis in idem u praksi ESLJP Predmet Gradinger protiv Austrije (1995. ) Predmet Oliveira protiv Švajcarske (1998. ) Predmet Zolotukhin protiv Rusije (2009. ) Predmet Maresti protiv Hrvatske (2009. ) Predmet Tomasović protiv Hrvatske (2009. ) Predmet Marguš protiv Hrvatske (2012. ) Predmet Muslija protiv Bi. H (2014. )

Predmet Gradinger protiv Austrije Podnositelj zahtjeva je vozeći automobil u alkoholisanom stanju (nivo alkohola u krvi ispod 0, 8 gr/kg) izazvao saobraćajnu nezgodu u kojoj je poginuo motociklista. Regionalni sud ga je oglasio krivim za ubistvo iz nehata iz čl. 80. KZ jer je našao da je nivo alkohola u krvi bio ispod nivoa alkohola potrebnog za teži oblik ubistva (čl. 81. st. 2. KZ). Administrativne vlasti, našavši da je utvrđena vožnja u alkoholisanom stanju, su podnositelja osudile za administrativni prekršaj iz čl. 5. Akta o sigurnosti saobraćaja. ESLJP je našao povredu načela ne bis in idem, uz argumentaciju da se obje osporavane odluke osnivaju na istom ponašanju. Pri tome je sud istakao da je svjestan da se odredbe koje su sporne razlikuju u određivanju prekršaja (kažnjivog ponašanja) kao i u pogledu njihove prirode i svrhe ali i da prekršaj na koji se odnosi čl. 5. Akta o sigurnosti saobraćaja predstavlja samo jedan aspekt prekršaja koji je kažnjiv po članu 81. st. 2. KZ.

Predmet Oliveira protiv Švajcarske Podnositeljica zahtjeva je prešla na drugu stranu ceste i sudarila se sa drugim vozilom čiji je vozač teško povrijeđen. Proglašena je krivom od strane policije zbog prebrze vožnje i gubitka kontrole nad vozilom i izrečena joj je kazna od 200 CHF. Kasnije je optužena za krivično djelo zbog uzrokovanja teške tjelesne povrede druge osobe i od okružnog suda osuđena je na 1500 CHF, u koju kaznu je uračunata kazna od 200 CHF. ESLJP je našao da nema povrede načela ne bis in idem jer da se radi o tipičnom primjeru jednog djela koje se sastoji od različitih prekršaja (idelani stjecaj). Jedno krivično djelo je razdvojeno u dva posebna prekršaja – izostanak kontrole nad vozilom i nemar koji je uzrokovao tjelesnu povredu. Povrede člana 4. Protokola 7 nema jer ta odredba zabranjuje da se istoj osobi dva puta sudi za isti prekršaj dok se ovdje jedno djelo sastoji od dva različita prekršaja koji su sastavni dijelovi istog kriminalnog ponašanja, za koja sude različiti sudovi.

Predmet Zolotukhin protiv Rusije Podnositelj zahtjeva je prvo bio kažnjen za prekršaj “lakše izgredničko ponašanje” (psovanje policijskih službenika i remećenje javnog reda u policijskoj stanici) a potom je oslobođen u krivičnom postupku za krivično djelo “izgredničko ponašanje” (psovanje policijskih službenika i remećenje javnog reda u policijskoj stanici). ESLJP je našao povredu načela ne bis in idem jer je krivično djelo zbog kojeg je protiv podnositelja bio vođen krivični postupak u potpunosti obuhvatilo činjenice na koje se odnosio prekršaj za koji je podnositelj ranije bio kažnjen, te da se, prema tome, radilo o bitno istim činjenicama odnosno jer se krivični postupak protiv podnositelja zahtjeva vodio povodom istog djela za koje je već pravomoćno osuđen u prekršajnom postupku.

Predmet Maresti protiv Hrvatske Podnositelj zahtjeva je od prekršajnog suda kažnjen na kaznu zatvora u trajanju od 40 dana zbog toga što je na autobusnoj stanici, u alkoholisanom stanju, vrijeđao oštećenog, zadao mu nekoliko udaraca u glavu a, potom, po čitavom tijelu (prekršaj – ponašanje na naročito drzak i nepristojan način na javnom mjestu, uz vrijeđanje građana i narušavanje javnog mira). Nakon pravomoćnosti tog rješenja, općinski sud ga je oglasio krivim za krivično djelo teške tjelesne povrede nanesene oštećenom (prilaženje oštećenom, njegovo vrijeđanje a, potom, udaranje po cijelom tijelu) i osuđen je na kaznu zatvora u koju mu je uračunata kazna izrečena za prekršaj. ESLJP je našao povredu načela ne bis in idem. Polazeći od toga da zakonska kvalifikacija određenog ponašanja po nacionalnom pravu (prekršaj ili krivično djelo) ne može biti isključivi kriterij za primjenu tog načela nego su to i priroda kažnjivog djela i težina zaprijećene kazne, ESLJP je zaključio da je osuda podnositelja zahtjeva u prekršajnom postupku u stvari osuda “u kaznenom postupku” (član 4. Protokola 7. ), pa je, imajući u vidu da je prekršajni sud podnositelja zahtjeva oglasio krivim i za zadavanje udaraca u glavu i po cijelom tijelu oštećenom, zaključio i da je fizički napad na oštećenog bio sastavni elemenat prekršaja, tako da su se obje odluke odnosile na isti događaj i isto ponašanje. Pri tome je naglašeno da zakonsko biće prekršaja ne sadrži nanošenje teških tjelesnih povreda, koje su ključni elemanat krivičnog djela teške tjelesne povrede.

Predmet Tomasović protiv Hrvatske Presuda ESLJP-a u predmetu „Tomasović protiv Hrvatske“je prilično jednostavna međutim ta je presuda važna zbog toga što utiče na prirodu odnosa krivičnih djela koja su istovremeno i prekršaji i krivična djela. Tomasović je najprije u prekršajnom postupku osuđen zbog posjedovanja droge i kažnjen novčanom kaznom temeljem članaka 3. i 54. Zakona o suzbijanju opojnih droga. Poslije je proglašen krivim u kaznenom postupku zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. ta_x 0002_dašnjeg Kaznenog zakona 17 i kažnjen novčanom kaznom, pri čemu mu je u kaznu uračunata ona izrečena u prekršajnom postupku. Radnja je bila jedna (nezakonito posjedovanje droge), pravni opis djela iz Zakona o suzbijanju opojnih droga i Kaznenog zakona praktično isti. Dakle bilo je očito da je riječ o istom djelu, kvalifi ciranom kao prekršaj i kao kazneno djelo, presuđenom u dva postupka.

Predmet Muslija protiv Bi. H Rješenjem od 16. 08. 2004. godine Sud za prekršaje utvrdio je dana 12. 02. 2003. godine, oko 18: 40 sati, aplikant fizički napao svoju bivšu suprugu M. P. , u njenom stanu u K. Aplikant je nekoliko puta udario M. P. u glavu i nastavio da je udara po tijelu u prisustvu njihove maloljetne djece. Oglašen je odgovornim za prekršaj protiv javnog reda iz člana 3. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu iz 2000. godine, zbog čega mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 150 KM. Presudom Općinskog suda u K. od 09. 01. 2008. aplikant je oglašen krivim za krivično djelo teške tjelesne ozljede iz člana 177. st. 1. i 2. KZ FBi. H zbog toga što je: “Dana 12. 02. 2003. oko 19, 00 sati u K. u Ul. . , ušao u stan u kome stanuje njegova bivša supruga M. P. . i uhvatio je rukama u predjelu vrata i više puta je udario pesnicom u predio glave, stomaka i lica, kojom prilikom joj je nanio tešku tjelesnu povredu u vidu prijeloma donje vilice. . . i više lakih tjelesnih povreda. . . “ Dana 11. 01. 2011. godine Ustavni sud Bi. H odbio je njegovu apelaciju. Ustavni sud je smatrao da je aplikant oglašen krivim za prekršaj protiv javnog reda u prekršajnom postupku, dok je u krivičnom postupku osuđen za krivično djelo nanošenja teške tjelesne povrede. Iako su obje odluke donesene povodom istog incidenta, djela su različita po svojoj prirodi i namjeri.

Predmet Muslija protiv Bi. H U domaćoj pravnoj klasifikaciji djelo o kojem je riječ predstavlja prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu iz 2000. godine. . . Uvrštavanje djela o kojem je riječ u Zakon o javnom redu iz 2000. godine imalo je za cilj garanciju zaštite ljudskog dostojanstva i javnog reda, vrijednosti i interesa koji obično spadaju u sferu zaštite krivičnog prava. Relevantna odredba ovog Zakona usmjerena je prema svim građanima, a ne prema skupini koja ima poseban status. Pozivanje na „lakšu“ prirodu djela samo po sebi ne isključuje njegovu klasifikaciju kao „krivičnog“ u autonomnom smislu Konvencije, jer u Konvenciji ništa ne upućuje na to da bi karakterizacija djela kao krivičnog po svojoj prirodi, u smislu mjerila Engel, nužno tražila određeni stupanj težine. . . Konačno, Sud smatra da su primarni ciljevi kod utvrđivanja djela o kojem je riječ kažnjavanje i odvraćanje, a to su priznate karakteristike krivičnih sankcija. . . U pogledu stupnja težine mjere, on se utvrđuje s obzirom na najvišu moguću kaznu koju predviđa relevantni zakon. Sama izrečena kazna relevantna je za ovo utvrđenje, ali ne može umanjiti važnost onoga što je kao mogućnost postojalo na početku. . . Sud primjećuje da je u relevantnom periodu član 6. stav 1. Zakona o javnom redu iz 2000. godine predviđao kaznu zatvora u trajanju od šezdeset dana kao maksimalnu kaznu, iako je aplikantu na kraju izrečena novčana kazna u iznosu od 150 KM. . . 31. U svjetlu navedenih razmatranja, Sud zaključuje da je priroda predmetnog djela takva da osudu aplikanta od 16. 08. 2004. godine dovodi u sferu „krivičnog postupka“ u smislu člana 4. Protokola br. 7. ”

Procesni značaj postojanja pravosnažno presuđene stvari Član 297. tačka g) ZKP RS Presudu kojom se optužba odbija sud će izreći: d) ako je optuženi za isto djelo već pravosnažno osuđen, oslobođen od optužbe ili je postupak protiv njega rješenjem pravosnažno obustavljen. . .

Odluka Ustavnog suda Bi. H broj AP 2373/08 od 21. 12. 2010. “ 5. Apelant smatra da je u njegovom slučaju povrijeđeno načelo ne bis in idem jer je prekršajno odgovarao i pravosnažno oglašen krivim za isti događaj. U vezi s tim ističe da je u prekršajnom postupku utvrđeno da je učestvovao u saobraćajnoj nesreći, te da je tom prilikom utvrđen procenat alkohola u krvi, pa je kažnjen na temelju člana 174. stav 1. Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja za što mu je izrečena novčana kazna i mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom dva mjeseca uslovno. Međutim, u krivičnom postupku mu je, uz pozivanje na istu zakonsku odredbu, izrečena kazna zatvora, te ista mjera sigurnosti ali u trajanju od tri mjeseca bezuslovno. . . ” “ 18. Imajući u vidu obrazloženja presuda koje se osporavaju apelacijom, prema mišljenju Ustavnog suda, proizilazi da se nisu vodila dva postupka za jedan delikt, već da se u apelantovim radnjama stječu obilježja nedopuštenog ponašanja koja povlače odgovornost po dva osnova (prekršajnom i krivičnom) koja su neovisna jedna o drugom. Zbog toga je apelant za prekršaj odgovarao pred nadležnim sudom uz primjenu Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja, a za krivično djelo pred nadležnim sudom uz primjenu Zakona o krivičnom postupku i Krivičnog zakona, pa slijedi da osporene presude ne krše princip ne bis in idem. ”

Primjena “mjerila Engel” u praksi Osnovnog suda u Bijeljini predmet broj 80 0 K 001292 08 K od 10. 03. 2011. godine, sudije Sladić Marinka u predmetu optuženog Krsmanović Steve i Klasanović Slaviše zbog krivičnog djela tjelesna povreda iz lana 155. stav 1. a u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona RS gdje je postupajući sudija odbio optužbu protiv optuženog navodeći u obrazloženju predmetne presude da je jedan od temeljnih ustavnih principa da se nikome ne može ponovo suditi niti ga se može kazniti u krivičnom postupku za djelo za koje je već pravosnažno osuđen ili oslobođen u skladu sa zakonom, navodeći da je ovaj princip sadržan i u člana 297. stav 1. tačka g. Zakona o krivičnom postupku RS kojim je određeno da će sud donijeti presudu kojom se optužba odbija ako je optuženi za isto djelo već pravosnažno osuđen, oslobođen od optužbe ili je postupak protiv njega rješenjem pravosnažno obustavljen, a nakon što su optuženi u završnoj riječi istakli da su već pravosnažno osuđeni za navedeno djelo u prekršajnom postupku. Protiv navedene presude žalbu je u zakonskom roku izjavio okružni tužilac u Bijeljini zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka tražeći da se pobijana presuda ukine i odredi održavanje pretresa ili ista preinači i optuženi oglase krivim za učinjeno krivično djelo, da bi Okružni sud u Bijeljini u predmetu broj 80 0 K 001292 1 Kž od 07. 06. 2011. godine odbio predmetnu žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu Osnovnog suda u Bijeljini navodeći kao argument u obrazloženju da je članom 2. Ustava Bi. H Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda prihvaćena kao jedan od najznačajnijih dokumenata za zaštitu ljudskih prava i sloboda, te da je istoj dat prioritet nad svim domaćim zakonima, te se shodno tome sve pravosudne institucije moraju prilagoditi stanovištima Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu

Okružni sud u Bijeljini je u prethodno navedenoj presudi odbacio jedan od ožalbenih razloga okružnog tužioca u Bijeljini da je pomenuta presuda Evropskog suda za ljudska prava na osnovu čijeg stava je donijeta predmetna presuda protivna domaćem okruženju. Kao primjer navedene prakse mogu se još pogledati presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 1 Pr 009352 13 Pr od 25. 03. 2014. godine i presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 049297 19 Kž 2 od 03. 09. 2019. godine.

Najčešći slučajevi prekršaja sa elementima krivičnog djela Problem dvostrukog vođenja postupaka je najčešće uzrokovan nedostatkom saradnje organa gonjenja, a prekršajni je postupak po svojoj prirodi jednostavniji pa samim time brži i zbog toga efikasniji, a što pravi poseban problem kod primjene načela zabrane dvostrukog suđenja. Uz to i sam paralelizam postupaka znači povredu načela ne bis in idem. Postupci u kojima često dolazi do preklapanja iz prakse Osnovnog suda u Bijeljini su: Prekršaji iz oblasti poreza, prekršaji iz oblasti carina, prekršaji iz oblasti privrede, Zakona o javnom redu i miru, prekršaji iz oblasti saobraćaja, prekršaji iz Zakona o šumama a naročito izraženo je kod prekršaja iz oblasti Zakona o zaštiti od nasilja u porodiciu u kome je u više navrata pokušavano da se predmetni pravni problem riješi izmjenom propisa, a što je rezultiralo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti od nasilja u porodici („Službeni glasnik RS“ 102/12, 10/13 i 82/15) a koje izmjene i dopune su objavljene u „Službenom glasniku RS“ broj 84/19, a iste će stupiti na snagu 01. 05. 2020. godine kojim izmjenama je ukinuta sankcija ukrivičnopravnom smislu u prekršajnom postupku i kao sankcije su ostale samo zaštitne mjere koje se izriču u cilju zaštite žrtve nasilja a ne sa namjerom da kazne počinioca tako da se protiv istog može voditi krivični postupak a da se ne povrijedi načelo zabrane dvostrukog suđenja čime se izbjegava pravni dualizam u ovoj oblasti.

Zaključak Ustav Bosne i Hercegovine preuzimanjem Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama preuzeo i zabranu dvostrukog suđenja tako da je ta zabrana preuzeta i Ustavima entiteta i svim zakonskim rješenjima Bosne i Hercegovine iz krivičnopravne i prekršajnopravne oblasti. Osnovni problem koji se javlja i dalje u Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj je što je kroz mnoga zakonska rješenja ostao neriješen pravni dualizam jer mnogi od pozitivnih zakona i dalje za iste ili slične protivpravne radnje propisuje uporedo prekršajno i krivično gonjenje. Ovakva zakonska rješenja traže na svakoj poziciji od lica koja su ovlaštena za pokretanje bilo prekršajnog ili krivičnog postupka vrhunska pravna znanja, veliko iskustvo i senzibilitet da se razlikuju i prepoznaju krivična i prekršajna djela te da se definitivno odluče koje gonjenje će preduzeti. U praksi nije izvršena dovoljna edukacija organa gonjenja i nije postignut potreban stepen samostalnosti kod organa ovlaštenih za gonjenje kako bi se isti samostalno, bez posljedice mogli odlučiti o kojem djelu se radi, tako da se gotovo redovno dešava da ovlašteni organi podnose i prekršajnu i krivičnu prijavu kako bi bili sigurni da će u jednom od tih postupaka ostvariti željeni rezultat, a što najčešće i dovodi do zabrane dvostrukog suđenja

Potrebno je izvršiti kodifikaciju svih zakona koji predviđaju djela iz oblasti prekršajne i krivične odgovornosti, kako bi se tačno odredilo šta je biće djela prekršaja a šta je biće krivičnog djela i kako u budućim slučajevima ne bi moglo dolaziti do povrede predmetnog načela. Pošto je to ogroman posao koji zahtijeva dosta vremena i sredstava, u međuvremenu je potrebno donijeti propise u kojima bi se jasno propisala koordinacija postupanja između ovlaštenih organa i nadležnih tužilaštava, kao i između nadležnih ovlaštenih organa međusobno, kako bi se mogla tačno odrediti kvalifikacija predmetnog događaja, pa barem za teže oblike djela prekršaja, da li je to djelo prekršaj ili krivično djelo. Ova komunikacija između ovlaštenog organa i tužioca i između ovlaštenih organa samih, bi morala biti u pismenom obliku kako ne bi dolazilo do eventualnih zabluda o biću djela zbog loše usmene komunikacije. Takođe je potrebno na nivoima entiteta ili Bi. H sačiniti bazu podataka o počinjenim težim krivičnim i prekršajnim djelima sa opisom bića djela i objavljenim presudama koje bi bile dostupne tužiocima i svim ovlaštenim organima i koje bi im mogle pomoći da tačnije odrede da li se u konkretnom slučaju radi o krivičnom ili djelu prekršaja ( za početak omogućiti svim pa i tužiocima da koriste ROF bazu podataka i obavezati ih da svaki put izvrše provjeru lica prije podnošenja optužnog akta)

HVALA