BOG JE STVORIO OVJEKA NA SVOJU SLIKU Post

BOG JE STVORIO ČOVJEKA NA SVOJU SLIKU (Post 1, 27) U MATERIJU je udahnuo DUH kao trajnu nadnaravnu vezu s Bogom. Stvorio je i DUŠU koja je vječna, ali se razvija sukladno dinamici razuma, volje i osjećaja koji su njezin sastavni dio.

ILUSTRACIJA TIJELO DUŠA DUH

TIJELO se razvija u majčinoj utrobi tijekom 9 mjeseci, a obnavlja i mijenja cijeloga života. DUŠA je čovjekova osobnost koja se oblikuje primajući i bilježeći vanjske podražaje od samog začeća do kraja života. DUH čovječji » komunicira « s Bogom.

Čovjek je stvoren da komunicira s Bogom. Adam i Eva su živjeli u savršenoj harmoniji – u zdravlju duha, duše i tijela i komunicirali su izravno s Bogom, sve dok nisu u svojoj slobodi dopustili da ih Sotona rani grijehom. Upustili su se u komunikaciju s đavlom (u liku zmije) i od tada je ljudska narav ranjena.

Duhovne stvarnosti su: dobro – Bog i Božje Kraljevstvo zlo – zlodusi i Sotonino kraljevstvo Narav zla je takva da stalno napastuje, potiče na grijeh, predstavlja laž kao dobro i tako ranjava Božje djelo u nama.

Duša je u raspadljivom tijelu kao zatvorena u tamnici, a cijelo biće kao da je prognano među » divlje zvijeri «. . . TIJELO DUŠA DUH

Neprijatelj (đavao) najprije djeluje na području misli. » MISAO je izvor i početak svakoga grijeha « (Origen) Zla misao dolazi izvana, šalje ju zli duh. Lukavštinu zlog duha valja zaustaviti na samom početku – odbijanjem te misli.

No, ako se uz tu misao napasnika zadržimo, uslijedit će njegov podmukli NAGOVOR. Naš odgovor na nagovor, ma kakav god bio, postaje RAZGOVOR sa zlim. Sve se to odvija na području misli gdje đavao nudi razloge služeći se našim neznanjem, slabostima i grijesima, koje dobro poznaje jer ih je » potaknuo «.

Zlodusi posjeduju nadnaravnu inteligenciju i stoga nas lako u razgovoru navedu na PRISTANAK. Taj je naš pristanak, koji u slobodi izlazi iz srca, GRIJEH, bez obzira je li počinjen ili nije. Ako nije počinjen onda je to grijeh mišlju, ako je počinjen, tada je grijeh djelom.

GRIJEH osvaja rubno područje duha (jer duhom ulazimo u relaciju s duhovnim stvarnostima), a posljedice grijeha ranjavaju dušu i tijelo! TIJELO DUŠA DUH

Ustrajnost u grijehu: – može prouzročiti duševna oboljenja; – može prouzročiti tjelesna oboljenja; – preusmjerava slobodu prema zlu; – zatvara djelovanjima Duha Svetoga; – udaljava od Boga i njegove svete volje; – dovodi do okorjelosti savjesti; – uvodi u sve veću neslobodu duha; – može dovesti do opsjednuća.

Naš duh koji bi trebao biti okrenut Bogu i tražiti njegovu svetu volju, ako je privučen obmanama i zavođenjem zloga okreće se od Boga i upada u mrežu grijeha.

Sakrament ispovijedi oslobađa DUH od zarobljenosti grijehom. ISPOVIJED je najjači egzorcizam!!! ISPOVIJED je lijek duši!!!

GRIJEH ne ranjava samo onoga tko ga je počinio. Grijeh u prvom redu žalosti i vrijeđa Boga, ali on ranjava i druga stvorenja. Tako i mi možemo biti ranjeni grijesima drugih. Svatko snosi odgovornost za svoje grijehe, ali posljedice grijeha mogu raniti i druge.

Grijesi drugih, kao i loši odgojni postupci, mogu raniti moju dušu! TIJELO DUŠA DUH

bilježi (pohranjuje) sve događaje života – manjim dijelom u svijest, a većim u podsvijest. Ti događaji pokreću njima primjerene OSJEĆAJE. Neki će događaji izazvati radost, mir, ljubav, sigurnost, blagost…, dok će drugi izazvati tugu, nemir, ljutnju, nesigurnost, strah, mržnju, neprijateljstvo…

OSJEĆAJI su POSLJEDICA određenih događaja. Mogu biti kratkotrajni, ali mogu prerasti i u » kronične « (tuga, zabrinutost, strah, krivnja i sl. ). Osjećaji na izvjestan način kreiraju osobnost, narav, uvjetuju ponašanje, pa čak i sklonost grijesima i neurednim grješnim sklonostima.

Poželjno je otkriti TEMELJNI UZROK negativnih osjećaja. On najčešće potječe iz najranijeg djetinjstva i nismo ga svjesni.

Najčešći bolni osjećaji iz djetinjstva su: – neželjenost; – odbačenost; – ostavljenost; – krivnja; – kompleks manje vrijednosti; – strahovi. . . Bolni osjećaji izviru iz rana u duši. Rane duše su mjesta gdje smo slabi, a na mjesta gdje smo slabi » lijepe « se zlodusi.

OSJEĆAJ NEŽELJENOSTI može nastati u trenutku samoga začeća (ukoliko roditelji i/ili članovi obitelji nisu željeli trudnoću i dijete, duša bilježi to ozračje neželjenosti). Najčešća posljedica je neprihvaćanje sebe, neprihvaćanje svoga postojanja, svoga života, uz što nerijetko dolazi i osjećaj krivnje jer smo » poremetili život i naume svojih bližnjih «. Teški pritisci tih osjećaja mogu otvoriti prostor suicidalnim ili drugim mislima.

OSJEĆAJ ODBAČENOSTI može nastati u majčinoj utrobi (kada roditelji saznaju da je dijete začeto, a to ne žele…) ili u najranijem djetinjstvu (od članova obitelji, braće, sestara, druge djece…) Osjećaj odbačenosti, koji ima uporište u stvarnosti, može imati za posljedicu nerealne subjektivne doživljaje odbačenosti tijekom cijeloga života.

OSJEĆAJ OSTAVLJENOSTI prijetnja je djetetu od trenutka rođenja. (u dušu prerano rođene djece koja su odvojena od majke i smještena u inkubator, na nesvjesnoj razini urezuje se osjećaj ostavljenosti). Jednako i svako odvajanje od roditelja kao što su: – duži boravak djeteta u bolnici; – duži boravak roditelja u bolnici; – odlazak roditelja na rad u inozemstvo ili udaljeno mjesto; – razdvajanje od roditelja u ratnim okolnostima; – razdvajanje od roditelja zbog smrti; – razvod roditelja…

OSJEĆAJ KRIVNJE može biti posljedica neželjenosti, odbačenosti, ostavljenosti, spola (ako su željeli muško dijete, a začelo se žensko i obrnuto) Sotona je tužitelj braće i neprestano nam optužuje i okrivljuje Boga, druge ljude, ali i nas same. Postoji objektivna krivnja (pristajanje uz grijeh) i subjektivna krivnja koja nam je često nametnuta lošim odgojem.

KOMPLEKS MANJE VRIJEDNOSTI nastaje u dječjoj dobi kao posljedica neprimjerenog odgoja starijih (roditelja, bližnjih, odgojitelja i učitelja…), kao i u odnosima s drugom djecom (starija braća i sestre, djeca u vrtiću i u školi…). Isticanjem pogrješaka, uspoređivanjem, riječima » nikad ništa od tebe… « ugrađuje se u dijete osjećaj manje vrijednosti.

OSJEĆAJI STRAHA mogu se ukorijeniti u duši djeteta još u majčinoj utrobi. Najčešći je strah od smrti: ako je trudnoći prethodio spontani pobačaj ili mrtvo rođeno dijete (te strahove upija od majke), odnosno ako su roditelji željeli i mislili izvršiti pobačaj (tada dijete u utrobi majke osjeća prijetnju smrti). Dalje se nižu: mogući strah od ostavljenosti, strah od autoriteta (prestrogi odgoj), strah od pogrješke i kazne…

Dijete koje je uz te bolne osjećaje doživjelo nedostatak ljubavi i zanemarivanje, bit će nemoćno prihvatiti sebe kao ljubljeno Božje dijete i primiti Božju i ljudsku ljubav.

Te bolne osjećaje đavao stalno potkrjepljuje i produbljuje novim ranjavanjima i tako budi sjećanja na mučne događaje iz prošlosti. Postajemo usredotočeni na same sebe, – svoje rane i svoje grijehe – i na osobe koje su nas ranile i povrijedile. Našu pozornost đavao nastoji odvratiti od Boga!

Neke osobe zapadnu u samosažaljevanje, razmišljaju i govore stalno o svojim ranama i o onome što su im drugi učinili. Provode život razmišljajući o bolnoj prošlosti, a istovremeno su u strahu od budućnosti. Usredotočeni na svoje rane postaju egocentrični, rane su opravdanje za bezvoljnost i defetizam. Iz toga stanja treba izaći!

» On liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove. « (Ps 147, 3) » Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama… A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo… Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. « (Iz 53, 3 -5) » Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite… Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. « (Ez 36, 25 -26) » Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. « (Mt 11, 28 -29)

Kada razumom – razlučivanjem – spoznamo da je izvor zla i patnje Sotona, kad shvatimo da je Bog izvor svakoga dobra i da jedino On može pomoći, ako mu svim bićem zavapimo i svoj duh otvorimo Bogu, na putu smo prema iscjeljenju! Jedino ISUS može iscijeliti ranjenu dušu!

Prvi korak izlječenja rana duše je ISPOVIJED! Nakon priznanja grijeha i iskrenog kajanja, treba zamoliti Isusa da izliječi i oslobodi dušu od posljedica počinjenih grijeha.

Nakon što me je Isus u sakramentu ispovijedi i po molitvi oslobodio od mojih grijeha i rana koje su grijesi nanijeli duši, slijedi proces iscjeljenja rana duše koje su mi nanijele druge osobe.

Molim Duha Svetoga da mi prizove u sjećanje ono što je potrebno iscijeliti. RAZUM će priteći u pomoć da otkrijem DOGAĐAJ u kojem je nastao negativni osjećaj i rana duše. To je korak prema iscjeljenju!

U Božjoj prisutnosti, okom mašte zamislit ću događaj koji je u meni ostavio bolno, negativno iskustvo. Prisjetit ću se toga mjesta. Vratit ću se u događaj i u onu dob u kojoj sam tada bio/la.

Okom mašte u duhu mogu se zamisliti kao čedo u majčinoj utrobi, kao novorođenče ili djetešce, kao školarac ili mladić/djevojka, kao suprug/supruga. . .

Pozvat ću ISUSA u taj događaj i zamoliti Ga da me zaštiti, obrani, utješi, iscijeli…

Mogu pozvati Majku Mariju i Josipa. Nedostatak roditeljske ljubavi u najranijoj dobi nadoknadit će Marija i Josip. Pozvat ću ih u svoje djetinjstvo, zamoliti Majku da me primi u naručje i natopi nebeskom ljubavlju kakvom je ljubila svoga Sina.

Odreći ću se svih negativnih osjećaja! Prepustit ću se Njegovoj ljubavi, zagrljaju, riječima utjehe i ohrabrenja. Zamolit ću Isusa da OPROSTI osobi koja me je povrijedila.

Odreći ću se svakog nepraštanja i zamoliti Isusa da mi udijeli dar praštanja da i ja mogu oprostiti. Molit ću molitvu praštanja, dok ne osjetim slobodu srca od negativnih osjećaja.

» Zato što si bio ostavljen omražen, izbjegavan, učinit ću te vječnim ponosom, radošću od koljena do koljena… …I znat ćeš da sam ja, Jahve, Spasitelj tvoj, Silni Jakovljev, tvoj Otkupitelj. « (Iz 60, 15)

Primit ću iscjeljenje. Smjestit ću se u Isusovo Srce. Zahvalit ću Isusu i Majci Mariji za njezino tiho majčinsko posredovanje!

Pripremila Ana K. www. miljenko. info