BIOLOKO KRIMINOGENI FAKTORI BIOLOKE ANTROPOLOKE I PSIHOLOKE ORIJENTACIJE
BIOLOŠKO KRIMINOGENI FAKTORI BIOLOŠKE, ANTROPOLOŠKE I PSIHOLOŠKE ORIJENTACIJE DOC. DR OSMAN JAŠAREVIĆ
Biološki faktori predstavljaju kriminogene činioce koji su definisani prven stveno u kriminološkim teorijama, biološke i antropološke orijentacije. U biološke faktore spadaju: ◦ ◦ organske determinante, nasljeđe, urođeni faktori i antropološki faktori.
Psihološki faktori su subjektivni faktori u psihološkom smislu, oni su individualna obilježja ličnosti koji se manifestuju u karakteru, inteligenciji, emocijama, motivima i drugim svojstvima ličnosti. Ovi faktori su teže mjerljivi, djeluju kumulativno a nije ih moguće odvojeno posmatrati.
U psihološke faktore spadju: psihostruktura i delinkvencija temperament i kriminalitet sklonosti i navike kao kriminalna dispozicija inteligencija i kriminalna opredjeljenost karakter i kriminalne predispozicije kriminološki značaj emocija agresivnost i kriminalna sklonost psihopatološki faktori u strukturi delinkventne ličnosti egoizam i egocentričnost kao kriminalne predispozicije malicioznost i kriminalna sklonost deprivacioni faktori delinkvencije psihološki i duševni poremećaj kao faktori delinkvencije neurotični poremećaji kao faktori delinkvencije depresivne psihoze kao faktori delinkvencijekriminaliteta
Socijalni faktori Socijalni – spoljni faktori su oni činioci uticaja na društvo, pojedinaca i njegovo ponašanje koji vode porijeklo iz društvenih odnosa i socijalnih uslova. Takvi faktori su objektivne prirode i djeluju na duže vrijeme. Ovi faktori se moraju posmatrati zajedno sa predispozicijama ličnosti, njenim biološkim stanjem i psihostrukturom. U socijalne faktore kriminaliteta se grupišu: ◦ a) ekonomski činioci, ◦ b) politički činioci, ◦ c) socijalno-patološki,
FAKTORI BIOLOŠKE I ANTROPOLOŠKE ORIJENTACIJE
Organske determinante kao kriminogeni faktori Oganske determinante su kriminogeni faktori koji su uslovljeni organskim poremećajima. Tu su u pitanju endogeni faktori koji se u nekim teorijama smatraju bitnim uzročnicima kriminaliteta. U antropološkoj teoriji organske determinante se tretiraju kao konstitucionalne anomalije. Organske poremećaje čine patogene promjene u psihosomatskom smislu, koje su nastale kao posljedica anomalija u fiziološko - funkcionalnim organizmima ili spoljnim negativnim uticajima.
Nasljeđe kao kriminogeni faktor Nasljeđe po opštem značenju predstavlja genetičko prenošenje osobina živih bića sa predaka na potomstvo. Poslednjih godina naslijeđe predstavlja preokupaciju nauke odnosno prekompoziciju kriminalnih ponašanja. Sve je aktuelnija teza, da geni utiču na ljudsko ponašanje. Za kriminologiju je bitno genetsko naslijeđe koje se ispoljava u biološkim karakteristikama definisanim u: ◦ a) hromozomima, ◦ b) genima, ◦ c) ribonukleinskim kiselinama – RNK.
Nasljeđe kao kriminogeni faktor Kombinacija gena jednog roditelja sa genima drugog roditelja zove se genotip, a spoljašnji izgled nezavisno od genetskog sastava ličnosti zove se fenotip. U savremenim uslovima ona je osporavana i svodi se na istraživanja koja se vrše: ◦ na primjerima blizanaca; ◦ u oblasti genetskih svojstava predaka i ◦ potomaka delinkventnih porodica.
Značaj kriminogeno - urođenih faktora Urođeno-genetski faktori su subjektivna svojstva ličnosti kriminogenog značaja koji su dijelom biološke, a dijelom psihološke karakteristike u tipologiji delinkvenata. U nauci su podjeljena mišljenja da li postoji tip delinkventne ličnosti sa urođenim svojstvima? Teorije koje prihvataju postojanje takvog tipa polaze od biološki karakterističnih abnormalnosti ili psihičkih poremećaja. Prema biologističkim shvatanjima Morela, delinkvent je ličnost urođenih karakterističnih svojstava mentalne i antropološke degeneracije. Savremena naučna misao je eliminisala vrijednost bioloških teorija o tipu urođenog zločinca, posebnih biokonstitucionalnih karakteristika, ali ne sasvim, i teoriju o urođenim sklonostima.
Antropološki faktori Feri je antropološke faktore podijelio u tri grupe: a) organsku konstituciju čovjeka – sve organske anomalije i tjelesne osobine - anomalije lobanje, mozga i slično; b) psihičku konstituciju – sve devijacije inteligencije, emocija, osjećaja i c) lična svojstva – biološki uslovi rase, pola, doba, građansko stanje, obrazovanje i vaspitanje.
PSIHOLOŠKI FAKTORI I NJIHOVA VAŽNOST
Subjektivni faktori u psihološkom smislu Psihološki faktori su subjektivni faktori u psihološkom smislu, oni su individualna obilježja ličnosti koji se manifestuju u karakteru, inteligenciji, emocijama, motivima i drugim svojstvima ličnosti. Ovi faktori su teže mjerljivi, djeluju kumulativno, a nije ih moguće odvojeno posmatrati.
Psihostruktura i delinkvencija Psihostruktura djeluje kao cjelina uzajamnih uticaja a uslovljavaju je različita reagovanja ličnosti na spoljne nadražaje. Reagovanja mogu biti u granicama društveno prihvatljivih, i asocijalnih, antisocijalnih i delinkventnih ponašanja. Različita reagovanja ljudi u odnosu na iste socijalne uslove posljedica su, pored ostalog, i različite psihološke strukture ličnosti koja te uslove na različite načine doživljava. Istraživači različitih stručnih profila su u više slučajeva pokušavali da dovedu u vezu određena psihička svojstva i delinkvenciju.
Psihostruktura i delinkvencija Savremena nauka je odbacivala ova shvatanja jer nije došla do jedinstvenog psihološkog tipa delinkvenata. Mnogobrojni pokušaji posebno u ranijoj literaturi nisu došli do dokaza o postojanju tzv. kriminalne psihoze jer nijedan od faktora psihostrukture ličnosti kod delinkvenata nije nepoznat i u nedelinkventnoj populaciji.
Sklonosti i navike kao kriminalna dispozicija Sklonost kao kriminalna dispozicija u opštem smislu je nagonska reakcija, ljubav prema nečemu ili naklonost. Ona je faktor uzročnosti u smislu urođene dispozicije ili stečene navike ka kriminalnom ponašanju. Kod čovjeka pod uticajem istih uslova sklonost ima za posljedicu iste odgovore odnosno stvara naviku. U psihološkom smislu sklonosti mogu biti tendencije urođene prirode, kao posljedica određenih karakternih crta ličnosti, temperamenta i emocija, ali se crte pod uticajem socioloških faktora i procesa socijalizacije vremenom pretvaraju u moralne, kulturne i druge navike.
Karakter i kriminalne pre-dispozicije Sklonost za vršenje kriminalnih radnji mnogi vezuju za karakter, odnosno prirodu i narav ličnosti. Karakter je kompleks ličnih osobina, sklonosti ka određenoj vrsti raspoloženja i ponašanja čovjeka (preduzimljivost, odlučnost, dosljednost i slično), koje ga bitno i trajno od rođenja, odlikuju i razlikuju od drugih osoba. Karakter osim moralnih osobina-poštenja, nesebičnosti, skromnosti, savjesnosti, hrabrosti, kukavičluka i slično, obuhvata i voljne osobinedosljednost, upornost, energičnost i dr. Procjenjivanje karaktera je od značaja kako sa kriminološkog tako i sa krivičnopravnog aspekta, posebno pri utvrđivanju motiva delinkventnog ponašanja.
Karakter i kriminalne pre-dispozicije Osobe kod kojih postoji uska veza između psihološke strukture i delikta, smatraju se sklonim delinkventnosti, odnosno delinkventnom ponašanju. Tu su u pitanju osobe negativnih karakternih crta: ◦ ◦ ◦ a) agresivnosti, b) impulsivnosti, c) malicioznoznosti, d) egoizma, e) osobe deprimirane prirode i dr.
Agresivnost i kriminalna sklonost U najznačajnije patološke crte karaktera spada i agresivnost. Agresivnost je urođeno svojstvo čovjeka, a u teorijskom smislu je sklonost nasrtljivosti, tendencija da se silom ili drugim oblicima fizičke i psihičke prinude rješavaju konflikti sa drugim ili sa sobom samim, (autoagresija). Ona se smatra dispozicijom delinkventnosti kod povratnika i profesionalnih kriminalaca. Svrstava se u uzroke težih oblika socijalne destrukcije, pojava delikata nasilja, akcidentnog kriminaliteta, seksualnih delikata i samoubistva. Osoba koja je sklona agresivnosti u teoriji se označava kao agresivna ličnost.
Egoizam i egocentričnost kao kriminalne predispozicije Egoizam i egocentričnost, kao kriminalne predispozicije, su takođe negativne karakterne osobine i svojstva ličnosti koja mogu imati kriminogeno dejstvo. Egoizam se ispoljava kod čovjeka u samoživosti, motivacionoj orijentaciji usmjerenoj prvenstveno prema sebi. Osoba takvog karaktera u ponašanju rukovođena je sopstvenim interesima, sebičnošću i neosjećajnošću za druge. Egoizam spada u karakterne osobine velikog broja delinkvenata, a kao kriminogeni faktor u najsnažnije motivacione determinante-određenosti.
Egoizam i egocentričnost kao kriminalne predispozicije Egocentričnost je asocijalna osobina ličnosti, odnosno ličnost loše karakterne crte. To je sklonost čovjeka da sebe i svoje interese stavlja u centar pažnje u sredini u kojoj se nađe, što je odlika njegovog ponašanja. Egocentrik ima iskrivljenu sliku o sopstvenoj veličini, sujetan je i osjetljiv, sklon je sukobima o tome kako njegovu ličnost vrednuju drugi. Egocentrične ličnosti su nestrpljive, netolerantne, autoritarne, dvolične, podle i despotske naravi.
Malicioznost i kriminalna sklonost Malicioznost čini jednu od bitnih delinkventnih tendencija u karakteru ličnosti. U opštem smislu malicioznost se manifestuje kao podmuklost, sujeta, zlaradost i pakost. Maliciozne osobe posjeduju crte egoizma i egocentričnosti, bezosjećajnosti i rigidnosti. Ove osobine mogu biti urođene ali se mogu i sticati pod uticajem socijalnih uslova. Takve ličnosti u izvršenju delikta nasilja posjeduju osvetnički sindrom, mogu biti veoma surove u postupcima iživljavanja na žrtvi.
Deprivacioni faktori delinkvencije Deprivacija predstavlja jednu od osobina ličnosti koja je u osnovi čini asocijalnom a u većoj ili manjoj mjeri devijantnom. Kada su u pitanju deprivacije najčešće se radi o socijalnoj deprivaciji koja isključivo nastaje usljed isključenja čovjeka iz društvenih odnosa, što je karakteristično za djecu odraslu po domovima ili one koji su bili osuđivani. Takva ličnost je prinuđena da se odriče ustaljenih običaja ponašanja i postaje podložna pritiscima raznih neformalnih grupa. To sve utiče da se osuđenik lišava statusa slobodne ličnosti, povlači se u sebe i počinje da neprestano biva u sukobu sa strogim normama zatvorskog režima života i autonomnih kriminalnih grupa.
Deprivacioni faktori delinkvencije Delinkventno ponašanje uslovljeno deprivacijom, javlja se kao neposredna posljedica nagomilanih frustracija čije pražnjenje može izazvati kompezacione reakcije koje su izražene u nekom kriminalnom ili drugom devijantnom aktu. Frustracione reakcije se obično manifestuju u negativnom smjeru koji je u formi razdražljivosti, netrpeljivosti, agresiji, regresiji, fiksacijama i slično. Osnovni oblici deprivacije javljaju se u vidu deprivacije slobode, sigurnosti, hetroseksualnih odnosa, mogućnosti sticanja materijalnih dobara, zadovoljavanja duhovnih i kulturnih potreba i drugih interesa.
Temperament i kriminalitet Temperament je pretežno urođena osobina ličnosti koji označava emocionalni način reagovanja pojedinaca, brzinu, snagu i trajanje osjećanja, kao i vrstu dominantnog emocionalnog tona prijatnost ili neprijatnost. Po Hipokratu i Galenu postoji četiri tipa temperamenta: ◦ ◦ a) kolerički, b) sangvinički, c) flegmatički i d) melanholički. Najskloniji devijantnom ponašanju su kolerici, oni su osobe koji imaju nagle i snažne reakcije, lako se uzbuđuju, emocije su visokog intenziteta.
Temperament i kriminalitet Kolerici se brzo odlučuju na akciju i veoma često se uzbuđuju, podložni su neurotičnim promjenama, emocionalno su osjetljivi, eksplozivni su u reakcijama, skloni su afektnim reakcijama i agresivnom ponašanju. Sangvinici su osobe kod kojih preovlađuju osjećanja nad razumom, vrlo brzo formiraju mišljenje i donose odluke. Sangvinik brzo reaguje ali mu osjećanja nisu jaka i ne traju dugo. Brzo prelazi iz lošeg u dobro raspoloženje, a obično je vedar. Podliježu uticaju okoline i podsticanju na nerazumne postupke. Flegmatici su najodmjereniji, emocionalno najstabilniji i najotporniji frustracionim izazovima i uticaju okoline na kriminalnu reakciju. Melanholik rijetko reaguje, a kada reaguje onda su osjećanja vrlo intenzivna i dugo traju.
Inteligencija i kriminalna opredjeljenost Inteligencija u najopštijem smislu podrazumijeva oštrinu uma. U psihologiji se podrazumijeva da pod ovim pojmom imaju na umu kapaciteti i sposobnost samostalnog mišljenja, razumijevanja i prosuđivanja postojećih i snalaženja u novim situacijama. Inteligencija se mjeri tzv. koeficijentom inteligencije IQ, a razvoj inteligencije dostiže se do 16 -te godine.
Utvrđena ljestvica koeficijenta inteligencije na globalnom planu: IQ ispod 25 je idiotija, IQ od 25 do 50 su imbecili, IQ od 50 do 70 je debilnost, IQ od 70 do 80 je mentalna zaostalost, IQ od 80 do 90 je ispod prosječne inteligencije, IQ od 90 do 110 je prosječna inteligencija, IQ od 110 do 120 je visoka inteligencija, IQ od 120 do 140 su izuzetno obdareni, IQ preko 140 su genijalne ličnosti.
Inteligencija i kriminalna opredjeljenost Dosadašnja istraživanja su pokazala da je prosječni IQ kriminalca između 90 -93, dok nekriminalna populacija ima prosječnu inteligenciju 100 IQ. Inteligencija u nekim slučajevima neposredni, a u drugim posredni uticaj na delinkventno ponašanje. Ispod prosječna inteligencija neposredno utiče na otežan proces socijalizacije - vaspitne forme - ličnosti u bilo kojoj formi da se ona odvija - faktor porodica, škola ili socijalna sredina. Time se teže usvajaju moralne norme sredine, sporije shvataju i prihvataju pravne i druge vrste društvenih zabrana.
Inteligencija i kriminalna opredjeljenost U krivično pravnom smislu se odražava na upravljanje postupcima i shvatanje njihovih posljedica. Posebni faktori se ispoljavaju u lancu socijalnih činilaca uticaja. Ispod prosječna inteligencija utiče na sporo i otežano obrazovanje, a ono dalje ima za posljedicu nedostatak stručnosti i nemogućnosti zapošljavanja i probleme materijalne egzistencije. To se na kraju dovodi u vezu sa tzv. deliktima nužde, pa je upravo zato veoma visok procenat ovih lica u imovinskim deliktima, posebno krivičnim djelima krađe.
Inteligencija i kriminalna opredjeljenost U nekim devijantnim slučajevima se iznad prosječna inteligencija javlja kao uslov, odnosno faktor izvršenja krivičnog djela, kao što su: a) privredni kriminalitet, b) kompjuterski kriminalitet, c) terorizam itd.
Kriminološki značaj emocija Subjektivni osjećaji prema stvarima, ljudima, događajima i ličnim postupcima se doživljavaju u vidu emocija/osjećanja. U opštem smislu emocije čine osjećanja, ljudske reakcije u vidu afekata, raspoloženja i strasti na neko stanje i zbivanje. Tako stajne se kod čovjeka manifestuje u vidu osjetljivosti, uzbuđenja organizma, uzrujanosti i sl. U kriminologiji se stanje emocija objašnjavaju nestabilnosti ličnosti u ponašanju.
Kriminološki značaj emocija Nekada su prisutne emocionalne blokade, a nekada su emocije prejake. Mnogi kriminolozi povezuju stanje emotivne nestabilnosti i kriminaliteta. Emocionalna nestabilnost je u uskoj vezi sa emocionalnom poremećenošću. Oficijelna naučno-stručna istraživanja ukazuju na to da su emocionalni poremećaji izraženiji kod delinkvenata nego kod nedelinkventne populacije. Delinkvencija djece i maloljetnika se najvećim dijelom vezuje za faktore procesa emotivnih poremećaja.
Motivacioni faktori delinkvencije Vladimir Vodinelić smatra da na kriminogeno ponašanje utiče više tzv. snop motiva. Prema njemu, učinilac je taj koji sebi postavlja motivacion cilj, on je taj koji želi da se taj cilj ostvari izvršenjem krivičnog djela, a na rezultat utiču najmanje tri faktora: ◦ a) konkretna okolina, ◦ b) odnos s njom i ◦ c) životni stav (predstave i osjećanja).
Motivacioni faktori delinkvencije Motiv je sadržan u psihičkom odnosu izvršioca prema planiranom, odnosno izvršenom krivičnom djelu, odnosno oštećenom ili žrtvi. U nekim slučajevima motivi su čisto kriminalni, a u nekim ne a da za posljedicu imaju krivično djelo. U krivičnopravnom smislu, motiv može biti privilegovana okolnost ili kvalifikatorno obilježje krivičnog djela. Svaka faza izvršenja krivičnog djela je obuhvaćena nekim od dijelova postavljenog motiva, odnosno kriminogenim ciljem i interesom, sve od planiranih i pripremnih radnji, toka vršenja pa do prikrivanja tragova, predmeta i leševa, nastalu u vidu posljedice.
Psihopatološki faktori u strukturi delinkventne ličnosti Novija naučna saznanja ne prihvataju tezu o posebnoj patološkoj strukturi delinkventne ličnosti, činjenica je da su psihički poremećaji, posebno neki vidovi, odnosno uzrok delinkventnog ponašanja ličnosti. U mnoštvu različitih klasifikacija psihičkih poremećaja, čini se da je najmjerodavnija ona koja je ustanovljena međunarodnom klasifikacijom bolesti na: ◦ duševne poremećaje – društvena zaostalost i društvene bolesti; ◦ neurotske poremećaje i ◦ poremećaje ličnosti. Posebnu vrstu psihopatoloških faktora čine teže devijacije psihičkih funkcija u sferi: svijesti, mišljenja, opažanja, inteligencije, emocija, rasuđivanja i raspoloženja.
Psihopatološki faktori u strukturi delinkventne ličnosti Posebnu vrstu psihopatoloških faktora čine teže devijacije psihičkih funkcija u sferi: svijesti, mišljenja, opažanja, inteligencije, emocija, rasuđivanja i raspoloženja. Uzroci psihopatoloških faktora mogu biti: ◦ a) unutrašnji - nasljeđe, oboljenja endokrinih i drugih žlijezda i ◦ b) spoljni – povrede, oboljenja glave, psihički stresovi i intoksikacija.
Psihološki i duševni poremećaj kao faktori delinkvencije Duševna poremećenost prema uzrocima i vrsti može se razvrstiti u dva osnovna oblika: Duševna zaostalost - mentalna retardiranost koja je vid psihičkog poremećaja koji se ogleda u ograničenosti duševnog razvoja – oligofrenija. ◦ Razlikuju se tri stepena društvene zaostalosti: ◦ a) idiotije IQ ispod 30, ◦ b) imbecilnost IQ od 25 do 50, i ◦ c) debilnost IQ od 50 do 70; Psihotička stanja - psihoze - predstavljaju najteže oblike poremećaja mentalnih funkcija. Među teže oblike psihotičkih stanja spadaju: ◦ a) Šizofrenija, koja predstavlja rascepkanost pojedinih psihičkih funkcija; ◦ b) Paranoja, predstavlja sumanute ideje koje dominiraju bolesnikovom ličnošću, bolesne ideje proganjanja i sl; ◦ c) Epilepsija – padavica je povremena poremećenost funkcije svijesti.
Neurotični poremećaji kao faktori delinkvencije Neurotički prestupnik je delinkvent kod koga ponašanje stalno varira između normalnog i patološkog. Tu spadaju: ◦ ◦ ◦ ◦ kleptomanija, piromanija, anksioznost-strepnja od nekog nastupajećeg događaja, histerija, fobija, opsesija, depresija.
Depresivne psihoze kao faktori delinkvencije - kriminaliteta Depresivne psihoze su vrsta poremećaja psihičkog stanja ličnosti. Prema međunarodnoj klasifikaciji u ova bolesna stanja ubrajaju se pojave: ◦ ◦ ◦ a) manije, b) psihopatije, c) afektivnosti, d) paranoidnost, e) šizofrenija i f) epileptoidni poremećaji.
Manija je depresivna psihoza i može biti povišena i uticati na povećane aktivnosti bolesnika ili može biti snižena i manifestovati se u depresiji. Ona je bolesno stanje povišenog raspoloženja. Bolesnik iznenada ili postepeno prelazi uobičajenu granicu veselosti i ponaša se euforično i nagonski. Ova osobina vezuje se za uzročne faktore razdražljivosti i sukoba osobe sa okolinom, seksualne delinkvencije i prostitucije. U pojedinim slučajevima manični poremećaji afekata može uzrokovati disfunkciju u rasuđivanju, razdražljivost, agresivno ponašanje, kao i krivična djela nasilja.
Manija U sferi poremećaja ličnosti kada su u pitanju afekti, nagoni i volje, raspoloženje je tužno, misli su crne, bolesnik postaje sve ubjeđeniji u svoje ništavilo i nesreću koju pričinjava svojima. Takve ličnosti su sklone sitnim krađama, prevarama, samoubistvima i lišavanja života najdražih osoba. Ove osobe su najčešće neuračunljive i nisu u stanju da shvate značaj svojih postupaka niti njihove posljedice.
Teži oblici psihotičkih stanja: šizofrenija, paranoja i epilepsija Šizofrenija je najteža vrsta mentalnih bolesti. Izvorno znači disocijaciju duše, raspadanje društvene ličnosti bolesnika. Manifestuje se u poremećajima mišljenja, izvitoperenim logičkim relacijama, čestim halucinacijama u vidu prisilnih misli, izdatih naređenja ili preteće opasnosti nekoga u okruženju i potrebe da se ona bezuslovno otkloni. Početak bolesti se javlja u mladosti pa je teško razlikovati je od uobičajnih odstupanja u ponašanju mladih.
Osnovne osobine šizofrenije su poremećaji većine psihičkih funkcija: autizam, prekid veze sa stvarnošću, iracionalni doživljaji iz podsvesti, gubitak prirodnog smisla stvarnosti, afektivni poremećaji, emocionalna tupost, slabljenje prirodnih nagona (seks, ishrana i sl. ).
Paranoidni i afektni oblici šizofrenije Ova kategorija vrši krivična djela sa elementom nasilja. poseban oblik šizofrenije je tzv. dvostruka ličnost. To prestavlja transformaciju ličnosti od kojih jedna djeluje kao normalana u svakodnevnici, a druga u obliku patološke strukture koja se manifestuje tako što jedna ličnost ne zna za postojanje njene druge strane ili su u labavoj vezi pri čemu povremeno dominira jedna, a povremeno druga. U eksternim slučajevima dolazi do potpunog raspada ličnosti kada bolesna osoba na morbidan i čudan način ispoljava agresiju. U kriminološkoj i sudskoj praksi poznati su ovakvi slučajevi, mada su rijetki, a bili su inspiracija nastanka književnih djela i filmova.
Paranoja je rijetka vrsta hronične psihoze koja se usljed sumanutih ideja koje dominiraju bolesnikovom ličnošću odlikuje poremećenošću komunikacije ličnosti sa okolinom, zlovoljom, bolesnim idejama proganjanja, osjećanjima ljubomore i veličine. Paranoik je najčešće normalno očuvane inteligencije, ali pod uticajem sumanutih ideja proganjanja, ima izraženu sklonost lažnom optuživanju i parničenju.
Paranoja Paranoik je ubjeđen u krivicu drugih, sklon je agresiji i spreman je da čini najrazličitija krivična djela od uvreda i kleveta do nanošenja teških fizičkih povreda i ubistava. U psihoanalizi se smatra se da je paranoja uzrokovana potisnutim homoseksualnim sklonostima i osjećajem krivice, to je teza koja potiče od Frojda i opšte je prihvaćena u psihologiji. Krivična odgovornost se može djelimično ili potpuno isključiti samo onda kada je deliktna radnja posljedica sumanutih ideja. U ostalim slučajevima takva lica su potpuno uračunljiva i krivično odgovorna.
Epilepsija ili padavica je povremena poremećenost funkcije svijesti sa tendencijom ponavljanja i gubicima prisebnosti u vrijeme epileptičkog napada. Može se javiti u svakom trenutku čovjekovog života i ne može se utvrditi pravi uzrok takvim napadima. Vremenom kod ovih ljudi dolazi do gubitka inteligencije i promjene karaktera. Epileptični napad je iznenadan nagon propraćen je prekidom svijesti. Bolesnik pada na tlo bez obzira gdje se nalazi. Lombrozo je ukazivao na značaj epilepsije u kriminologiji.
Neurotični poremećaji Prema dosadašnjim istraživanjima utvrđeno je više vrsta neurotičkih poremećaja, kao što su: ◦ ◦ ◦ a) kleptomanija, b) piromanija, c) anksioznost – vrsta straha koji se doživljava u vidu strepnje od nekog nastupajućeg događaja ili opasnosti, d) histerija, teži poremećaj fizičkih ili psihičkih funkcija izazvanih trenutnim emocionalnim konfliktima; e) fobija, vrsta poremećaja koje se ogledaju u potisnutom neurotskom naboju, abnormalnom i bezrazložnom osjećaju straha od unutrašnjih stanja ili spoljnih situacija; ◦ f) opsesija, poremećaj u vidu navale prisilnih misli svijesti; ◦ g) depresija, neugodno stanje pojačanog ne-raspoloženja i klonulosti psihičke i fizičke energije kojem se traktu potpuno prepušta.
SOCIJALNI FAKTORI KRIMINALITETA
Socijalni faktori objektivne prirode djeluju na duže vremenske dinstance U socijalne faktore kriminaliteta se ubrajaju: ◦ a) ekonomski, ◦ b)politički, i ◦ c) socijalno-patološki činioci, s tim da se nemogu zanematiti ni mikrogrupni, odnosno drugi činioci u vidu: ◦ socijalne nejednakosti ◦ rasne i nacionalne diskriminacije, ◦ nezaposlenosti, ◦ niskog životnog standarda, ◦ nepismenosti i ◦ odsustvo zadovoljavanja kulturnih potreba. Na uticaj socijalne sredine u oblasti delinkvencije ukazali su italijanski pozitivisti, posebno Ferre u kritici antropologa.
U ostale socijalne faktore ubrajamo: a) ekonomske uslove, b) migracione faktore, c) tranzicione procese, d) prije ratne, ratne i poslije ratne uslove, e) uticaj masovnih medija i drugo.
- Slides: 52