Bernes Aljuki asistent na Odsjeku za bosanski jezik

Bernes Aljukić asistent na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli doktorand na Poslijediplomskom sveučilišnom studiju Jezikoslovlje Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku bernes. aljukic@bih. net. ba HUMOR I STRUKTURALNA VIŠEZNAČNOST NA MORFOSINTAKSIČKOM NIVOU U DJELIMA BRANKA ĆOPIĆA Banja Luka, 5. 9. 2013.

- smijeh je jedna od društvenih radnji (ljudi se rijetko smiju kad su sami); - humor je obilježen izrazitim društvenim aspektima (komunikacijska kompetencija, susjedni parovi, konvencionalne reakcije na šaljiv govorni iskaz; šale strukturirane kao pitanje, „kuc-kuc“ šale i sl. ); - smijeh kao zajednička aktivnost (fenomen izopraksije u neverbalnoj komunikaciji); - „smijeh iz konzerve“ (snimljeni smijeh veće grupe ljudi koji prati audiovideozapis); - govorni iskazi koji su nosioci humorističkog efekta i njihova usporedba s teorijom govornih činova (John Austen); - „felicity conditions“ (uslovi prikladnosti) sličnost i razlike sa kontekstom; - kontekst (ono što je smiješno u jednoj situaciji ne mora biti u drugoj); - besmislenost objašnjavanja zašto je nešto smiješno? (upravo usljed izostanka tog efekta);

Humor mora biti iskazan riječima – bilo u pisanom ili govornom obliku. - ciljevi (mete) humorističkog efekta: institucije, osobe, skup vjerovanja, tabu, pa čak i "crni humor", što je vid reakcije na teške životne događaje; Najčešće se iskazuje uz svjesnu namjeru, mada često i usljed nenamjernih omaški u govoru. Humoristički efekt objašnjava se teorijom inkongruentnosti > postoji konflikt između onoga što se očekuje i onoga što se zaista javlja u iskazu koji izaziva humoristički efekat; Taj konflikt uvjetuje ambigvitet (dvosmislenost) određenog jezičkog nivoa (jezik kao sistem i kao struktura; strukturalna višeznačnost).

Temeljni semantički pojmovi i njihova objašnjenja: - definicija značenja (strukturna i pragmatička determiniranost jezičkih znakova); - značenje nije imanentno jezičkom znaku (razlika spram drugih znakova); - značenje „sui generis“? - SMISAO (nije odnos leksema (leksem nije isto što i riječ: leksem i oblik) i onoga na šta se odnosi u izvanjezičkoj stvarnosti, već odnos leksema prema drugim, značenjski bliskim leksemima); - DENOTACIJA; za razliku od REFERENCIJE = odnos leksema i pojedinačnog entiteta izvanjezične stvarnosti, DENOTACIJA JE VEZA IZMEĐU LEKSEMA I ČITAVE KLASE INDIVIDUALNIH ENTITETA KOJI SU IMENOVANI TIM LEKSEMOM; - ZA RAZLIKU OD DENOTACIJE, KONOTACIJA PREDSTAVLJA SUBJEKTIVAN, PERIFERNI ZNAČENJSKI SLOJ, TJ. SKUP ASOCIJA VEZANIH UZ POJEDINI LEKSEM. To je razlog da npr. dva leksema mogu imati isto denotativno, ali različita konotativna značenja: OTAC – tata i stari.

- fluidnost značenja? - Trier-Weisgerberova teorija semantičkih polja (leksička polja i konceptualna polja), širenja i sužavanja značenja; temeljni elementi su ODNOS i STRUKTURA) - Najčešće se analiziraju leksemi za rodbinske odnose (slavenski jezici ih imaju više negoli drugi, zbog načina života) i koncepti boja, opozicije slatko-gorko, koncept vremena, obećanja i sl. - Porzigova teorija semantičkih polja – odnosi leksema u kolokacijama, dvočlanim sintagmama (npr. smisao leksema noga sažima se u leksem šutnuti < od šutnuti nogom); osim sažimanja, moguće je i uopštavanje. KOMPONENCIJALNA ANALIZA Hjelmslev i Jakobson su pravi zastupnici ove analize u semantici, po uzoru na Trubeckovljev princip u fonologiji za foneme; Set univerzalnih binarnih opozicija +/- LJUDSKO +/- ŽIVO i sl.

Coseriu: Semovi (minimalna razlikovna obilježja unutar pojedinih leksičkih polja, npr. STOLICA > semovi +/- NASLON, +/- DRŽAČ ZA RUKE i sl. Klasemi, za razliku od semova, vrlo općenite značenjske komponente, npr. +/- ŽIVO, +/- MUŠKO i sl. Američka škola komponencijalne analize: Katz i Fodor: distinguishers and markers / razlikovnici i označivači distinguishers označavaju nesistemski dio značenja, markeri njima suprotan, sistemski dio značenja. - koncept „semantičkog ostatka“.

Strukturalna višeznačnost na nivou: - fonologije (fonem kao nosilac razlike u značenju); - grafologije (način kako je jezički sadržaj predstavljen u pisanoj formi, npr. akronim koji nosi šaljivo, vrlo često seksualno obojeno, tabu značenje, zato što ga ne čitamo / razumijevamo kao akronim. - morfologije (način kako su riječi strukturirane, odnosno kako im se značenje modificira određenim tvorbenim postupkom (prefiksima, sufiksima, infiksima); PRIMJERI > KORPUS - leksike (leksem kao nosilac razlike u značenju); U romanu Ana Karenjina ima epizoda gdje se govori o trci konja, ali ti nisi trčao. Uhh. . . čitao. . . Nisi čitao. - sintakse - diskursa (često u asimetričnim govornim parovima)

Sintaksička višeznačnost (najuočljivija je u sudbini direktnog / indirektnog objekta) - Ne poslužujemo obojene ljude / tamne ljude. (rasizam) Meni to ne smeta. Ja bih jedno pile. Poslužujete li žablje batake? Poslužujemo svakoga ko može platiti. (ovdje nisu riječi nosioci drugog značenja, nego struktura rečenice) (tema) - Koliko? (račun) - 8 i 20. Skoro pola devet. (vrijeme)

Diskursni nivo (vid upotrebe jezika, jezik u upotrebi) Vrlo često u asimetričnim parovima, npr. doktor - pacijent: D: Nikako mi se ne sviđa vaša bolest. P: Žalim, nemam bolju. To je jedina koju imam. D: Pušite li? P: Ne bih sada, hvala. Aluzije također nose humoristički efekat. Njihovo razumijevanje, dakako, uključuje izvanlingvističko znanje, tj. znanje o svijetu. Jezik je izvor bitaka. (borbi, ne: množina od bitak) (umjesto: Jezik je izvor bitka) Edip Sizifu: Hehe, je li teško gurati taj kamen? (ironično) Sizif Edipu: Idi, j*** svoju m*****. (psovka)

KORPUS: Pripazi ti na kigijenu – opomenu ga poljar. –Zubi se ne čačkaju pištoljem. (Pionirska trilogija, 317) FONOLOGIJA Poljar se trže i zbunjeno zabrza: -Ne, ne, o tome nemoj! To je vojna tajna ili, kako se učeno veli, konj. . . spiracija. . . (Pionirska trilogija, 370) Ništa nema da te brine, od ovoga pacov gine. Naš učitelj baš je slika, nos mu crven ko paprika. Topovima s leđa grijan, gorom struže poljar Lijan. Za alkohol poljar nije, on rakiju samo pije. FONEMSKA PODUDARANJA i šaljivi efekat; (rima) (eufemizam) fonem - nosilac razlike u značenju.

syllaba paragogica: IMPERATIV + sufiks DER, dođider, izađider, vidider. . Snoplje veže vješta ruka ostarinca, djeda Vuka. (Pionirska trilogija, 417) MORFOLOŠKE SPECIFIČNOSTI A jesi li ti pitao svoju mamu za to? – lukavo zaškilji baba. (. . . ) Pa jesam, ovaj, pitucnuo sam. . . (Pionirska trilogija, 429) Kakvo je to stradanje? - upita mačak Tošo. Još pitaš, brate mačkolave! (Doživljaji mačka Toše, 131) (. . . ) A dječak samo širi oči i od mačka u ćošku čini mu se da je neznana zvijer s vatrenim očurdama. (Pionirska trilogija, 12) -Kakav li je to tronogi aluminijumsko-drveni djed? -Krasan, bogami. Ide on tako po kući i huče: „Taj prokleti Indijski okean sigurno je neki goropadan car, ostaću ja, bojim se, i bez ove druge noge!“ (Pionirska trilogija, 333)

Vi ste budalasti magareći somovi kad ovo ne čujete! (. . . ) Kuku meni, sebi sam ja najviše podvalio! – huknu poljar. –Ej, Lijane, ošišana kobileća ovco. (Pionirska trilogija, 237) SINTAGME -Šta je, brate, kao da ti vade zub, a! HIPERBOLA -Učim, rode moj, - zabrunda crni div. (. . . ) Gavrilovo „i“ mu je ličilo na skičanje starog svinjčeta kad ga kolju, „u“ je bučalo kao fabrika duvana u Banjoj Luci, a od njegova „e“ dizala se kosa uvis kao kad slušate ponoćno strašilo, drekavca. (Pionirska trilogija, 236) Petrekanju Pećinu, neobičnog đaka, trabalo je najprije udesiti da pristojno izgleda. Dođe brica Štricko Strugalović, poviri u razbojnikovu kosu i bradurinu i strašno razgorači oči. - U-uh, pobogu braćo, pa ovo je prava živica, trnjika, korov, konjska griva, svinjska čekinja, šta li je! (Priče ispod zmajevih krila, 208)

-E-eh, kasno sam uvidio, Gavrilo, da ti nijesi jedno brkato božije marvinče, nego baš ozbiljan mitraljezac. (Pionirska trilogija, 313) SEMANTIČKI POMAK A je li vi, reponje jedne, zašto vi ne šaljete djecu u školu? Reponje se začuđeno zgledaše. Stričev djed Aleksa graknu kao vrana (. . . ) (Ponirska trilogija, 77) Sad ćeš ti meni u vodu, svinjo jedna! - gunđa čiča i opet se okreće. Svinja džak samo se strese kao da se uplašio, ali ništa ne odgovara. (Doživljaju mačka Toše, 111) O SEMANTIČKOM POMAKU GOVORI SE RAVNODUŠNO, KAO DA ON TO I NIJE.

Zbaci stric odjeću sa sebe, diže pokrivač, svali se u krevet pa istom đipi i dreknu: -Ajoj, šta je ovo! (. . . ) -Jež, jež! (. . . ) -Sjutra u školi učimo o ježu, a ja o njemu znam baš sve. -Dabome da znaš dok ježeve nosiš u moj krevet na spavanje! (. . . ) -Ovo li je tvoje maslo, e? – zagrmi on pokazujući na ježa. -Nije to maslo, to je nešto okruglo oa crno – zamuca Iketa. (Guknnv: 319) SUGOVORNIK NE RAZUMIJE ILI NE ŽELI DA RAZUMIJE SEMANTIČKI POMAK. Kad se vratio u razred, učitelj se nabusito otrese na nj: -Jesi li bio na Sjevernom polu kad te tako dugo nema? -Ne, bio sam u obližnjem ljeskaru - odvrati Stric tako ozbiljno da čitav razred, i pored sveg straha, prasnu u smijeh. (Pionirska trilogija, 17)

REČENICA, RED RIJEČI: Čiča stavi rame na sjekiru i namignu babom na svoje oko. - Bako, skuvaj u jajetu četiri lonca, dok se posao vrati sa čiče. Danas će ručak slatko pojesti starca. Put raspali niz čiču dižući svojom širokom prašinom oblake opanaka. Od toga se uplašiše neka kola, a u trku izvrnuše konje, a uzda ispusti kočijaša i bubnu ledinom o leđa. Pred kućnom babom dočeka ga vjerni prag. (. . . ) Kuća se prepade, uskoči u babu i zabravi ključ na vratima, a siroto drvo pope se na čiču i gore se uhvati granom za ruke očekujući dvorište da dojuri u vuka. (Izokrenuta priča, Priče ispod zmajevih krila, 224)

FORIČNOST: Moga prvog komšiju budio je jedan naš veoma grlat pijevac, a kad ga je pojeo lisac (to jest pijetla, a ne komšiju!), snuždeni komšija žalio se mom djedu: -Otkad nam lisac pojede naš zajednički sat, nikako ujutru da se probudim. Šta sve ne rade od mene: viču, drmaju me, dječurlija skaču po meni, ali zaludu sve – ja spavam kao top. Izvuku me onda iz kreveta pa uzjašu na konja, a kad vranac krene, a ja sa njega – ljos! – i tek onda se probudim. (Guknnv: 304) "Deder sad, gdje se uliva Dunav? „ (. . . ) U Crno more, bolan. - E sad ću zapamtiti da je crno, jer mi je danas propisno zacrnilo. (. . . ) A tek kad uzmeš istoriju - iha! - na samom Kosovu izginuće četvrtina razreda. -Pa račun! - podsjeti ga Jovanče. -Iha, nek đavo izračuna koliko će tu stradati. (Pionirska trilogija, 14)

-Ja ću ti pokazati kako se bježi od škole! Jedan mu je dječak, izgleda, bio pobjegao na orah pa je čiča tražio po voćnjaku onu dugačku pritku, šljivotres, kojom se tresu šljive, da ga odozgo pojuri. -Ovamode brzo šljivotres i na vrhu zavežite mačka pa da vidimo hoće li momče sići! Dobro uvezan na vrhu pritke, prestrašeni mačor strahovito se dernjao i mlatarao sa sve četiri. (. . . ) MORFOLOGIJA -Hvala ti, mačore, kapu ti skidam. (298) Znajući da se takvoj bakici ništa pametno ne može dokazati ni za šesnaest ljetnih dana, lukavi poljar (. . . ) priđe joj (. . . ) sasvim blizu i reče (. . . ) u povjerenju, tako da se jedva čulo do prvih kuća susjednog zaseoka: - Bako, on [konj Šušlja] se dobrovoljno javio da ide! (Pionirska trilogija, 189) SEMANTIČKI POMAK. PARADOKS.

Subotom naveče Iketu i mene čeka jedna velika nevolja: moramo se moliti bogu. Ovako to izgleda: Upali se petrolejska lampa, a svi ukućani, s djedom na čelu, stanu pred ikonu svetog Mihaila i počnu nešto poluglasno da šapore i da se krste u velikim zamasima. -Pomozi ti, dragi bože i sveta krasna nedjeljo! – mrmolji djed kao potok u šibljaku, a meni dođe smiješno to njegovo nabrajanje i samo iskosa pogledam u Iketu i – pras! – oba udarimo u prigušen kikot: aha-ha-ha! -Evo vam za vaše kliberenje! – šapatom kaže moja mama i švicne nas vrbovačom po nogama (. . . ). -Bogu se molite, magarci jedni! (300) POREĐENJA. PARODIRANJE. NASMIJAVANJE NIJE ISTO ŠTO I ISMIJAVANJE. Ćopić nasmijava.

Mi bismo se možda i molili da znamo kako to ide i da nam sve to skupa nije toliko smiješno (. . . ) ali eto ti vraga, Iketa me već gura u rebra i šapuće: -Eno leptirice na svetome Mikailu! Krišom ždraknem u ikonu. Fr-rrr! – siv noći leptirak treperi baš ispred svečeva nosa. -Sad će Mijajilo kihnuti! – šapnem ja u samo Iketino uvo, a on tako neobuzdano prasne u smijeh da se čak i djed okrene i glasno preporuči mami: -Deder mu jednu vruću uz uši. . . Pomozi ti, dragi bože i sveta krasna. . . (301) Poslije ovlašne ćuške, Iketa neko vrijeme gleda u pod, a onda počinje da se bezglasno smijucka. Ne mogu da izdržim od radoznalosti, već se opet naginjem na njegovo uvo: -Šta je, šta si vidio? -U tvog djeda krive noge, pogledaj! (301)

Namrtvo smo poginuli! – zlosutno prorokuje stric Ilija i beči se na mene kao pečena ovca. (205) Oke-roke, oke-roke! – uzbuniše se prestrašeni prasići, ali ubrzo vidješe da pridošlica nije baš tako opasna pa je dobrovoljno primiše u svoje društvo uz jedno prijateljsko i složno: roke-oke, što je na prasećem jeziku značilo: neka ostane, bratac naš! (211) -Kud će vam taj mali? Da neće u Ameriku kad ga toliko češagijate? -Neće, bogme, nego u školu – veselo graknu moj djed. -Uh, jadna mu majka! – huknu onaj seljak – Odraće ga tamo živa. (214) Najprije mi pažnju privuče veliki globus, postavljen visoko na jednom ormanu. -Ej, šta je ono? – okrenuh se ja svom stricu. -Bostan! – bez razmišljanja odvali Iketa. -A što su ga digli gore? -Da ga ne pojedu dječurlija. (216)

Iziđider ovamo, junače, da ti opalim bar dvije šibe za srećan početak, jer si sigurno od jutros nešto skrivio. (. . . ) -Zato me i tuku što se zovem Tuka. -Boli li? – promucah ja sav premoren od straha. -Od prve stotine boli, a onda se navikneš pa ništa, kao da vošte nečije goveče. (218) Pored Rašeta, u strmoj poljani, ima još jedna kuća, koja se s donje strane oslanja na debele balvane. Još davno i davno, sjedeći sa đedom kod ovaca, ja sam se najviše bečio u tu kuću i pitao: -Djede, čija je ono kuća što ima noge? -He-he, noge! – smijao se starac. (. . . ) Šta ga znaš, valja pripaziti, možda ta kuća jednom krene dolje, prema Japri. To bih baš volio vidjeti. Ona čak ima i male četvrtaste oči – prozorčiće, a tamni krov joj liči na crnu nakukuljenu maramu babe Jeke. (291)

Dobata čak i prastari Dada, sav sijed, pomilova me po kosi i reče: -Lijepa moja ovčice! -Ehe, ovo je moj momak – pohvali me djed, a na to me starina ponovo pomilova i kaza: -Aha, dječak. Lijepi moj magarčiću. (292) -Vidi, vidi, a evo i moga brata Ilije! – zadovoljno graknu Vučina. Zdravo, brate Ilijane. Kako tvoje junačko zdravlje? -Dobro je, brate Vuče – odvrati Iketa vrlo ozbiljno kakav odrastao čovjek. (. . . ) Sve se nešto šepurio ispred curica i gledao povrh nas u brda (. . . ) pa je ljosnuo pravo u goveđu balegu i dobro izmazao rukav od košulje. -Brate Ilija, pozdravila te krava, živa je i zdrava – vikao je za njim jedan od đaka oponašajući glas ćića Vuka (. . . ). (297)

HUMOR JE ŠTIT PREMA SVIM NEVOLJAMA KOJE ČOVJEKA U ŽIVOTU SNALAZE. Branko Ćopić