Batina kao kulturni proces Dominantni ili autoritativni diskurs

Baština kao kulturni proces

• Dominantni ili autoritativni diskurs o naslijeđu • Definira publiku kao pasivne primatelje već definiranog značenja naslijeđa • Na takav način se stvaraju barijere između aktivnog uključenja ljudi u naslijeđe i društvenih i kulturnih uloga koje bi naslijeđe moglo imati • Zbog toga većina projekata veće inkluzije ima za cilj pozvati ljude da uče, da dijele i da se obrazuju

• Većina kritika o naslijeđu temelji se na problematici komodifikacije • Međutim, te krtike previše toga dijele s autoritativnim diskursom • Iako su ove kritike značajne pri definiranju onoga što diskurs čini, one ne govore cijelu priču

• Polazna premisa suptilnije analize naslijeđa jest da naslijeđe nije stvar ili lokalitet, zgrada ili neke materijalni predmet • Iako je materijalnost naslijeđa važna, materijalna kultura nije sama po sebi naslijeđe • Naslijeđe je zapravo ono što se događa na tim lokalitetima, zgradama, lokalitetima • Naslijeđe je kulturni proces u okviri kojega se uspomene ili ono što pripada prošlosti koristi za razumijevanje i hvatanje ukoštac sa sadašnjošću

• Materijalna kultura, u tom smislu, nije presudna sama supstanca naslijeđa • Ona je više kulturno oruđe ili medij u kojem se događa ovaj proces ali nije apsolutno neophodan da bi se on odvijao • Već se neko vrijeme priča o o tome da je naslijeđe nije stvar već kulturni proces koji uključuje čin sjećanja koji se onda koristi da bi se razumije sadašnjost i u sadašnjosti djeluje • Identitet, moć, sjećanje, mjesto, performans – pojmovi koji sinergiji opisuju kulturni proces naslijeđa

Identitet • Osnovna pretpostavka odnosa između naslijeđa i identiteta jest da je materijalna kultura fizički odraz i sama stvarnost neuhvatljivog pojma identiteta • Naslijeđe omogućuje da vlastitom postojanju damo značenje vezujući se za bezvremene vrijednosti i neprekinute povezanosti koje su samom temelju identiteta

• Problematika odnosa između identiteta i naslijeđa uglavnom se vezuje uz naciju i nacionalni identitet • Ono što je monumentalno, rijetko i velebno se najčešće imenuje kao odraz tog identiteta • Međutim, čak se i nacionalni identitet ne reproducira kroz egzotično, rijetko i velebno • Upravo su najsvakodnevniji simboli i aktivnosti oni koji nas konstantno podsjećaju na nše identitete na razini svakodnevnih aktivnosti • Primjer: zastava

• U tom smislu je i monumentalno postalo svakodnevno i banalno razvojem turizma • Turizam i industrija zabave su u tolikoj mjeri izreklamirali naslijeđe kao nacionalni koncept da se naslijeđe može smatrati nečim što je svakodnevno i uobičajeno • Upravo je ova banalizacija ono što je potaklo kritiku naslijeđa

• Kritika naslijeđa je (s pravom) naglašavala problematiku preuzetih koncepata naslijeđa na nacionalnoj ali i klasnoj razini • Ovdje je važan koncept kulturnog kapitala gdje će određene društvene skupine graditi svoj status i osjećaj identiteta na sposobnosti da čitaju i shvaćaju nacionalnu simboliku • Međutim, koncept naslijeđa može se koristiti i subverzivno u odnosu na dominantni diskurs i preveliko inzistiranje na kulturnom kapitalu može uzrokovati da tu činjenicu izgubimo iz vida

Stručnjaci, mentalitet i imperija uzvraća udarac • Stručnjaci nisu samo jedna od zainteresiranih strana u procesu naslijeđa • Stručna znanja i vrijednosti koja su uključena u znanosti koje se bave naslijeđem oblikuju same pojmove u okviru kojih se raspravlja o značenju i korištenju prošlosti • Nadalje, stručnjaci imaju interes da ih se ne poima samo kao jednu od interesnih skupina, već kao čuvare prošlosti • Sposobnost i mogućnost kontrole, posjedovanja apsolutnog arbitriranja prošlosti je s jedne strane izraz autoriteta koji disciplinira a s druge strane izraz identiteta

• Stručna znanja društvenih znanosti su mobilizirana od strane državnog aparata u svrhu upravljanja vlastitom populacijom • To se čini na način da se svijet uklopi u sustav znanja i na takav način kontrolira • Potom, predmeti koji čine naslijeđe, a predstavljaju autoritativnu i univerzaliziranu prošlost, se koriste da definiraju populaciju • To mogu biti nacionalne ali i čitav niz subnacionalnih pa i ne-nacionalnih skupina

• Primjena stručnih, racionalnih znanja čini da svi problemi koji se tiču legitimiteta pojedinih identiteta postaju ne-politički • Konkretno, rasprave se svode na rasprave o vlasništvu • Ove rasprave sakrivaju puno relevantnije pitanje kontrole • Dakle, pravo pitanje je tko kontrolira prošlost, tko su ti koji će definirati značenje i vrijednost prošlosti • U kontekstu stvaranja znanja koje se koristi za kontrolu populacije(governmentality), naslijeđe se može opisati kao mentalitet ili znanje kojim se regulira i ovladava identitetima i daje smisao sadašnjosti

• Autoritativni diskurs ne samo što definira naslijeđe na određeni način, on definira i određeni mentalitet u okviru kojega se treba razumijevati i rješavati probleme vezane uz pozivanje na identitet • Naslijeđe se može definirati kao zor (gaze) • Turistički zor je koncept koji opisuje kako su ponašanja vezana za turizam institucionalizirana u određene oblike ponašanja • Štoviše zorom se konstruira i normalizira sav raspon turističkih iskustava • Takvo konstruiranje realnosti i ukalupljivanje u određene obrasce nužno implicira kontrolu • Ako je naslijeđe oblik zora, onda je ono i oblik kontrole

• Zor, međutim, ne mora biti jednostran • Naime, oni na koje se gleda, gledaju nazad • Oni koji su podvrgnuti određenom obliku upravljanja ne ostaju pasivni • Oni mogu, i to doista i čine, koristiti naslijeđe u subverzivnom smislu kao oblik otpora

Nematerijalnost naslijeđa • Ako je naslijeđe mentalitet ili oblik gledanja ili zora, onda je svo naslijeđe na neki način nematerijalno • Ovo ne znači da naslijeđe nije stvarno, da nema i svoj materijalni aspekt i da kao takvo ne igra itekako važnu ulogu u životima ljudi • Naprosto se radi o tome da je odnos koji ljudi imaju spram naslijeđa puno komplesniji od onoga što će dopustiti diskurs

• Problematika nematerijalnosti naslijeđa krenula se raspravljati u okviru općeg ponovnog vrednovanja modernosti kao i odnosa lokalnog u globaliziranom svijetu • Veliku ulogu igraju i nezapadnjački koncepti naslijeđa koji su sve više i više dobivali glas • Raspravu su potaknuli konkretni događaju kao preslikavanje slikarija na kamenu od strane aboridžina • Tvrdilo se da je čin preslikavanja kulturno i identitetski važniji od same činjenice da slikarije postoje

• Događaji poput ovog pokazali su da na ovom svijetu postoje i drugačiji stavovi prema naslijeđu od onih zapadnjačkih otjelovljeni u motu konzerviraj kako je nađeno • Svijest o različitim pogledima na naslijeđe je podizana kako lobiranjem ljudi iz nezapadnih zemalja tako i sve većim povicima u literaturi koj su kritizirali dominantan koncept naslijeđa • Prema ovoj literaturi naslijeđe način održavanja društvenih veza i kohezije kroz glazbu, ples, hranu, jezik, kazalište, oralne povijesti, tradicije i znanja. • Kao odgovor na sve ovo donesena je konvencija o nematerijalnoj baštini

• Iako je konvencija usvojena to ne znači da stvari idu glatko većina evropskih zemalja nije potpisala konvenciju(ali Hrvatska je) kao ni Kanada, SAD, Australija • U post-kolonijalnom svijetu potpisivanje jednog ovakvog dokumenta imalo bi značajne posljedice po pitanja političkog legitimiteta domorodačkih zajednica, pogotovo tamo gdje postoje tenzije

• Doduše, zajedno sa prepoznavanjem drugih oblika naslijeđa ide i problem fosilizacije tog istog naslijeđa • Efekt koji bi se mogao dogoditi je da se stavljanjem pojedinih elemenata na popise kulturne baštine jest da se oni na neki način normiraju i propiše kako se trebaju izvoditi • Kulturna baština shvaćena kao integralni dio kulture tako postaje zamrznuta u vremenu i gubi svako značenje

• Unatoč ovim problemima polje koje se obuhvaća konceptom naslijeđa postaje sve šire • Međutim i dalje postoji tendencija da se materijalna i nematerijalna baština promatraju kao dvije odvojene stvari • Ono što se ovdje tvrdi jest da je predmet upravljanja i konzervacije te ono s čim ljudi ulaze u kontakt na lokalitetima su vrijednosti i značenja • Te vrijednosti i značenja su simbolizirana te predstavljena ili zastupljena lokalitetima ili kulturnim praksama

• Dakle, ono s čime se susrećemo kada govorimo, bilo o materijalnoj ili nematerijalnoj baštini, su vrijednosti i značenja koji pak uključuju emocije, uspomene, kulturno znanje i iskustva •

Uspomene i sjećanje • Ovi koncepti su jako problematični za autoritativni diskurs • Oni impliciraju aktivno uključivanje ljudi u ono što bi trebalo biti naslijeđe • Naslijeđe je kontekst u kojemu se događaju samo dobre stvari i koje služe tome da daju određeni legitimitet i istinitost osjećaja ponosa zajednice • Međutim, postoji i disonantno naslijeđe, naslijeđe koje se protivi uvriježenim pojmovima što je to dobro • Shodno tome, postoje stvari koje bi najbolje bilo zaboraviti tako da nastaje određena tenzija između tradicionalnih i autoritativnih pojmova naslijeđa

• Poput naslijeđa, uspomene i sjećanja nisu predmeti koje možete posjedovati • One nisu poput ‘’knjiga u knjižnici koje možemo skinuti s police, otvoriti i čitati’’ • Uspomene su aktivni kulturni proces sjećanja i zaboravljanja koje nam pomažu da spoznamo svijet koji nas okružuje • Sjećanje je aktivni proces u kojemo je prošlost konstantno reinterpretirana, i to ne samo kroz ono što se događa u sadašnjosti već kroz potrebe u sadašnjosti

• Objektifikacija sjećanja ogleda se i različitim tipologijama uspomena • Sa naslijeđem se najčešće povezuju kolektivna i habitualna sjećanja • Kolektivna sjećanja su uspomene koje dijeli neka skupina • Ovo se, međutim, vrlo lako može zamijeniti za romantičarske pojmove duha ili unutarnjeg karaktera rase ili nacije

• Za Halbwachsa kolektivna sjećanja se stvaraju u sadašnjosti i služe za čvršće povezivanje određene skupine i davanje osjećaja stabinosti i kontinuiteta • One se prenose i oblikuju u sadašnjosti komemorativnim događanjima, a preoblikuju na svakodnevnoj bazi prijenosom između članova grupe i jezika koji koriste da opišu i uokvire ta sjećanja • Materijalna baština u tom smislu služi kao dodana vrijednost, konstantni podsjetnik na vrijednosti koji vežu određenu skupinu

• Dakako, u procesu definiranja onoga što će figurirati kao kolektivno sjećanje mnoge skupine nisu zastupljene • Proces izlučivanja onoga što će se poimati kao kolektivno sjećanje ni izbliza nije arbitraran • Ekstreman primjer je koncept i fenomen izumljene tradicije • Izumljavanje tradicije je pojam koji definira prakse obično ritualnog značenja nastoje doslovno ucijepiti određene vrijednosti i norme ponašanja • Glavna karakteristika ovih praksi je ponavljanje što automatski implicira kontinuitet sa prošlošću

• Kolektivne uspomene se ne moraju nužno pojavljivati na nacionalnoj razini • One se mogu koristiti za povezivanje skupina na različitim razinama • Sve te mnemoničke zajednice socijaliziraju svoje pripadnike na način da se propisuje što se pamti a što zaboravlja • Sve to pak služi za povezivanje zajednice zajedničkim identitetom i vrijednostima • Ovaj proces dakako nije statičan i u stanju je stalne mijene • On omogućuje pripadnicima zajednice osjećaj pripadnosti i kontinuiteta i na taj način osjećaj emotivne sigurnosti

• Ovo dakako uopće ne znači da povijesni kontinuitet doista postoji • Više se radi o tome da kolektivne uspomene proizvode određeni osjećaj, bilo da je riječ o iskustvima iz prve ruke ili o nečemu što se prenosi • Taj osjećaj je onda ono što članovima zajednice omogućuje osjećaj kontinuiteta zajednice • Takav kontinuitet može biti zamišljen (Andersonova zamišljena zajednica)

• Uspomene nisu nešto se naprosto prenosi s generacije na generaciju • Svaka uspomena, bilo da je riječ o komemoriranju, komuniciranju ili sjećanju, dobiva novo značenje sa svakom generacijom, dodaje se još jedan sloj značenja • Ne samo da se značenja pojedinih sjećanja mijenjaju od generacije do generacije, već se ona mijenjaju i unutar jedne generacije, kako se vrijeme i kontekst mijenja

• Ovo nikako ne znači da su individualne ili kolektivne uspomene i na koji način pogrešne ili lažne • Ovdje se samo radi o tome da su uspomene i sjećanja, kao i zaboravljanje, kulturni procesi kreiranja značenja

Performans i performativitet • Ovi pojmovi direktno proizlaze iz problematike sjećanja i uspomena • Posjet nekom lokalitetu je fizičko iskustvo koje uključuje performans i čin sjećanja • Istraživanja su pokazala da posjetitelji muzeja koriste osobne i porodične biografije i uspomene da bi procesirali ono što je u muzeju predstavljeno

• Upravo kroz osbna iskustva i uspomene posjetitelji daju značenje izložbi • Značenje i osjećaj autentičnosti je nešto proizlazi iz stvaranja vjerodostojnih iskustava i emotivnih reakcija • Posjetitelji kroz osobni doživljaj prosuđuju je li povijest koja im se predstavlja nešto će prihvatiti ili odbiti • U tom smislu, koncept pasivnih primatelja naslijeđa je nešto vrlo problematično

• Odnos između naslijeđa i publike se tradicionalno promatra kao jednosmjeran proces • Ljudi naprosto primaju poruke na način kako su to namjerili stručnjaci za naslijeđe ili turistički radnici • Postmoderna literatura nudi drugačije shvaćanje odnosa između publike i onoga što se predstavlja

• Publika se više ne može promatrati kao pasivna i neutralna • Jasna podjela na konzumaciju i proizvodnju se više ne može održati • Performansi u koje se ljudi upuštaju se šire na svakodnevni život i informiraju ideje o grupnom i osobnom identitetu

• Suvremeno društvo je sve više spektakularizirano, što će reći da su razne vrste spektakala postale naša svakodnevica • Razlike između privatnog i javnog se sve više brišu, a činjenica da su ljudu publika u nekom događaju više nije nekakav izuzetan događaj • Štoviše, samo iskustvo da su ljudi publika, postaje konstitutivno za svakodnevni život

• Primjenjeno na naslijeđe, sam čin posjećivanja kulturnih dobara postaje čin aktvinog performiranja identiteta • U okviru te aktivnosti posjetitelji su istovremeno i oni koji performiraju i publika • Studije pokazuju da je, primjerice, za mnoge ljude odraz dobrog roditeljstva u smislu da je posjeta muzeju nešto je naprosto dobro

• Iako ovo može ličiti na sakupljanje kulturnog kapitala, ljudi su vrlo rijetko posjet muzeju formulirali upravo na takav način • Ono što je ovdje važno jest da je sam čin posjeta muzeju i ono što to predstavlja, imao značenje i izdvojen kao značajan

• Shodno tome, i posjetitelji i oni koji se bave naslijeđem su uključeni u jedan obilik kulturnog performansa • Sam čin posjedovanja, upravljanja i konzerviranja naslijeđa je performativni čin koji se referira na neki oblik identiteta • Štoviše, i čin konzerviranja i brige za naslijeđe je performativni čin koji konstruira naslijeđe kao predmete ili rekvizite koji se koriste kao medij stvaranja naslijeđa • Sam čin brige za naslijeđe tako postaje nacionalna vrijednost

• Predstave kao što su rekonstrukcije bitaka, kostimirane interpretacije su još jedan od aspekata korz koji možemo sagledati problematiku performansa i naslijeđa • Ovakve aktivnosti su često označene kao lažne jer ne prezentiraju činjenice na adekvatan način • Ovakav oblik predstavljnja naslijeđa je jako kritiziran jer se brišu granice između zabave i obrazovanja

• Međutim, oni koji predstavljaju naslijeđe na takav način vrlo su često itekako svjesni problematike autentičnosti činjenica i sami naglašavaju upravo obrazovne aspekte njihova rada • Ovakve aktivnosti su problematične za diskurs upravo zbog njihove popularnosti • Diskurs mora imati kontrolu i moć arbitriranja nad naslijeđem i ne može si dopustiti da mu sve to izmakne iz ruku

• Problem je u tome što se naslijeđe ne može svesti na samu poruku u obliku sadržaja koji se sastoji od činjenica • Naslijeđe je proces u kojemu je ključni moment zapravo emocija i to je kriterij prema kojemu se vrednuje to iskustvo • Publika je aktivno uključena u proces konzumacije gdje ono što se događa na lokaliteima aktivno utječe na stvaranje osobnog i kolektivnog identiteta

• Upravo je literatura koja problematizira turističko iskustvo naglašavala da turizam zapravo nije destinacija, nego naše razumijevanje onoga što je predmet iskustva • Putovanje nije naprosto pomjeranje s jednog mjesta na drugo, nego otjelovljeni čin stvaranja značenja • Putovanjem kroz prostor stvaramo taj prostor, a stvaranjem narativa o putovanjima konstruiramo znanje

• Ove metafore o ljudima koji su samo u prolazu mogu biti problematične za interpretaciju problematike naslijeđa • Tako primjerice Ian Hodder poima sve posjetitelje Catal Huyuka, uključujući i Turke kao ljude koji su u predugoj povijesti lokaliteta samo u prolazu • Namjerno ili ne, pridavanje statusa posjetiteljima koji su samo u prolazu, reducira sve ljude, lokalne i strance na status turista

• Ovakva konceptualizacija posjetitelja odnosi se općenito na spomenike i arheološke lokalitete • Time se stvara, u skladu sa diskursom, osjećaj apsolutne nepovezanosti posjetitelja sa lokalitetom • Odnosno, povezanost se može postići jedino posredovanjem stručnjaka prezentiranjem stručnih znanja o lokalitetu • Implikacija je da su značenja koja se konstruiraju činom putovanja toliko fluidna da im nedostaje bilo kakva solidnost i da ni na koji način ne utječe na putnika

• Ovo doista i može biti slučaj kada je riječ o međunarodnim posjetiteljima pojedinih lokaliteta • Nama će Donat biti nešto sasvim drugo nekom stranom turistu • Postoji pretpostavka da povezanost sa naslijeđem raste sa geografskom blizinom • Ovo dakako uopće ne mora biti slučaj

• Lokalno se treba shvaćati više kao stupanj povezanosti, a ne mjera geografske blizine • U svakom slučaju, načini i razlozi zbog kojih se ljudi povezuju sa određenim mjestima mogu uistinu biti raznoliki • Oni mogu proizlaziti iz koncepata univerzalnosti naslijeđa, osobnih iskustava ili niza drugih razloga • Također, povezanost sa mjestom može u potpunosti stajati izvan diskursa kao u slučaju ekipe koja dolazi na Catal Huyuk da bi prakticirali svoja religijska uvjerenja • Svaki lokalitet može imati mnogostruka značenja, što se prikriva, ne samo prirodom diskursa, nego odbijanjem koncepata kao što su performativitet i iskustvo kao turistički ‘’proizvod’’

Mjesto • Priča oko naslijeđa uvelike se vrti oko činjenice da je ono stvarno u smislu fizičke realnosti, a ujedno i vrijednosti i ideologija • Mjesta su ujedno i konstruirane realnosti i kategorije misli • Konstruirana realnost znači osjećaj fizičkog prostora, dok kategorija misli znači društvenu poziciju i produkciju vrijednosti

• Naslijeđe je po svojoj prirodi i simbolično i reprezentativno u smislu svoje materijalnosti ali i nematerijalnosti performiranja naslijeđa • Jednako tako, naslijeđe je proces i performans, niz onoga što činimo • U tom procesu se razrađuju i definiraju vrijednosti koje su reprezentirane naslijeđem • Naslijeđe je puno više od toga da naprosto konstruira ili reprezentira identitet ili otjelovljuje uspomene

• Vrijednosti na kojima se temelji identitet koriste se da sadašnjost učinimo razumljivom i shvatljivom • Naslijeđe je način da uspostavimo osjećaj mjesta • Ovo se ne odnosi samo na nekakav apstraktan identitet, već je to i način da se pozicioniramo kao članovi nacionalne, regionalne ili lokalne zajednice • Jednako tako, naslijeđe nam omogućuje da pronađemo svoje mjesto u kulturnom, društvenom i fizičkom svijetu

• Upravo zbog prepoznavanja ove problematike termin lokalitet je u dokumentima i literaturi o naslijeđu uvelike zamijenjen terminom mjesto • Termin lokalitet implicira usko značenje arheološko arhitektonske ili znanstveno estetske prirode • Termin mjesto omogućuje šire značenje i shvaćanje naslijeđa koje će obuhvatiti fluidnu i identitetsku prirodu naslijeđa • Ideja mjesta uključuje osjećaj pripadnosti, skupinu kulturnih karakteristika koje nam govore gdje živimo, odakle dolazimo i naprosto tko smo

• Mjesta su društveno konstruirana, ona nisu prostor gdje ljudi nešto rade ili nekakav pasivni predložak ili pozadina • Mjesta su politička, kulturno relativna, historijski specifična, lokalna i mnogostruka • Mjesto ili lokalno nije apsolutno obuhvaćeno nacionalnim • Više se radi o tome da se nacionalno sastoji od mnoštva mjesta

• Mjesto možemo znati ili osjećati jedino na način da živimo na tom mjestu • Biti ili živjeti na nekom mjestu znači biti u poziciji da poimamo to mjesto • Mjesta su nužno dio življenog iskustva, utjelovljenja ili materijalne reprezentacije osjećaja • Ovo se ne odnosi samo na pojedine lokacije nego i na gradove i krajolike

Krajolik • Krajolici su postali relativno nova problematika kada je riječ o naslijeđu • Poput mjesta, i krajolici su oblikovani kulturnim praksama ali i simboliziraju kulturna i društvena vjerovanja • Tredicionalno poimanje koncipira krajolik kao skupinu točaka na karti, izolirane događaje u vremenu • U okviru arheologije krajolika počelo se shvaćati da se lokalieti ne mogu promatrati izolirano u vremenu i prostoru već da je krajolik nešto se stalno razvija i u njega dodaje • Krajolik se tako ne može posmatrati kao niz odvojenih događaja u vremenu i prostoru nego kao proces uspostavljanja odnosa, između ostalog, i sa onim što je bilo u prošlosti

• Slijedeći problem sastoji se u tome što su krajolici posmatrana isključivo kao prirodni, kao svojevrsna ne-mjesta • Sa sviješću da ne postoji mjesto na planeti s kojim ljudi nisu došli u neki oblik interakcije, kritiziran je i koncept nedirnute prirode, kao i podjela na kulturno i prirodno • Krajolici su nužno oblikovani u interakciji s ljudima i to ih čini kulturnima • Osim toga, način na koji se krajolici koncipiraju diktira i uvjetuje naše postupanje sa njima

• Krajolici su kulturni na dva načina • Prvi je da način na koji koncipiramo krajolik je ne samo kulturno uvjetovan, već i definira okvir unutar kojega će se krajolik fizički oblikovati • Krajolici su kulturni i na način da oni, s jedne strane, simboliziraju društvene i političke ideologije koje ljudi koriste da bi ih razumjeli i stvarali • S druge strane, te ideologije se otjelovljuju ljudskim djelovanjem

• Unatoč sve većem shvaćanju da krajolici nisu inherentno kulturni ili prirodni te da se na UNESCO-ove popise stavljaju krajolici koji uključuju kulturna i prirodna dobra, podjela na kulturno i prirodno je i dalje prisutna • Priroda je savršena, a kultura je gnjavaža • Ovakvo dijeljenje na kulturno i prirodno ima za posljedicu da se mjesto izmješta iz svog fizičkog konteksta i pretvara u nekakvu jedinicu upravljanja • Podjela na jedinice upravljanja je politički čin čime se reguliraju rasponi iskustava o nekom mjestu • Iskustva i performansi postaju regulirani samim procesom upravljanja

• Ovo postaje posebno problematično ako uvidimo da mjesta imaju mnogostruka značenja • Na mjestima se iskustva događaju, ali jednako tako i definiraju, raspravljaju i i to je nešto oko čega se ljudi i sukobljavaju • Ako naslijeđe svedemo tek na jedan oblik upravljanja, ova multi vokalna priroda naslijeđa se negira i ne vrednuje • Osjećaj mjesta ne uključuje samo zajednička iskustva već i razlike

Disonanca