Barokna umetnost u Srbiji Ana Kneevi Srbija izmeu
Barokna umetnost u Srbiji Ana Knežević
�Srbija između Osmanskog i Austro- ugarskog carstva; �Uticaji obe kulture vidljivi su i u umetnosti; �Barok u Srbiju dolazi preko severa (pod vlašću Habzburške monarhije u periodu od 1687. do 1918). �Veliki turski rat (1683 -1699), habzburška pobeda nad Osmanlijama; �Barokna umetnost u Srbiji deo je baroka kao internacionalnog evropskog stila;
Crkva Svetog Nikole, Sremski Karlovci, 1762.
Ikonostas Saborna crkve u Sremskim Karlovcima, 1780, detalj.
Burna istorija građevine: -Pre ove građevine, od 16. veka na istom mestu postojala je starija crkva posvećena Arhanđe Mihajlu; -Razrušena tokom austrijsko-turskih sukoba; -Mitropolit Mojsije Petrović je obnavlja iz temelja, uprkos zabranama austrijske vlasti; -Ipak, ni ta građevina ne opstaje; Saborna crkva u Beogradu, 1845.
Beogradski mir 1739. Turci ulaze u Beograd: , , čim uđoše u varoš i ovom priliko pokazaše svoj bes prema Srbima i njihovim svetinjama. ” Srušena je velelepna rezidencija srpske mitropolije. Nekoliko decenija kasnije, početkom 1798. crkva strada u požaru. Do 1813. služi prepravljena za bogosluženje. Naakon Drugog srpskog ustanka, obavljene su neophodne prepravke.
Hatišerif 1830. Knez Miloš naručuje izgradnju zvonare pored stare crkve. Velika vatra gori tri dana radi livenja zvona. Pored nje su prolazili ljudi i u kalup ubacivali različite predmete od srebra da bi zvona imala , , srebrniji zvuk. ” Turci ne podržavaju akciju kneza Miloša: , , Znam, znam, efendum paša, ako podignem, ja ću poginuti od turske ruke, a ako ih ne podignem, ja ću poginuti od ruke moga gospodara knjaza Miloša. Ja više volim da poginem od turske ruke nego od ruke moga gospodara kao njegov neposlušni sluga. ” (Tadašnji beogradski vezir)
�Zvono crkve se oglasilo prvo put 15. februara 1830. godine, kada je Kneževina Srbija dobila autonomiju. �Danas se jedno od tih zvona nalazi u zvoniku Vaznesenjske crkve. �Rušena i opravljana, stara crkva se borila sa zlim vremenima sve do 22. juna 1836. godine, kada je nakon brojnih diskusija knez Miloš Obrenović izdao naredbu o njenom konačnom rušenju i izgradnji novog hrama.
�Gradnja nove Saborne crkve započeta je 28. aprila 1837. godine. Osvećenje temelja ove „katedralne beogradske crkve“ 15. jula 1837. godine, savremenik je opisao kao izuzetan događaj kojem su prisustvovali mitropolit Petar Jovanović, najviši crkveni velikodostojnici, knjeginja Ljubica i naslednici Milan i Mihailo, kmetovi, deca i „narod oboje pola“. �Gruvali su topovi , a narod je „u crkvu blagosiljao sretno i presrećno vreme ovo“. Na dan hramovne slave, Sv. arhanđela Mihaila, 8. novembra 1845. godine, mitropolit Petar Jovanović je izvršio osvećenje gotove crkve i odslužio u njoj prvu liturgiju.
�Saborna crkva je bila jedna od najvećih crkvenih građevina u Kneževini Srbiji i posle Crkve sv. Petra i Pavla u. Topčideru (1832/1834), najstarija crkva u Beogradu. Iako je pitanje autorstva arhitektonskih planova izgradnje crkve bilo dugo sporno, izvesno je da su je gradili majstori iz Pančeva, poprojektu Fridriha Adama Kverfelda. Podignuta blizu bedema, na uzvišenom mestu, bila je saglediva sa svih strana, a naročito visoki toranj zvonika s velikim pozlaćenim krstom koji „svakog inostranca pogled na se vuče, osobito iz Zemuna“.
Jednobrodna građevina s polukružnom istočnom apsidom i pripratom na zapadnoj strani, iznad koje se uzdiže visoki zvonik. Oltarski deo, naos i priprata sa krstionicom i stepeništem za zvonik.
�Za razliku od severne i južne fasade, istovetnih i jednostavno oblikovanih, zapadna – glavna fasada istaknuta je reprezentativnim portalom i širokim stepenišnim prilazom. �Uzori: neoklasicističke crkve sa prepoznatljivim baroknim tornjevima, koje su u istoj epohi građene u Austriji. �Sličnom tipu građevine pripada i Saborna crkva u Sremskim Karlovcima (1758), koja je možda i uzor ovoj građevini.
�Beogradska crkvena opština je angažovala vajara, drvorezbara i livca Dimitrija Petrovića (1799– 1852), školovanog na akademiji u Beču, na izradi nacrta za ikonostas i pevnice. Nažalost, zbog izvesnih nesuglasica sa opštinom, Dimitrije Petrović nakon izrade arhitektonskog dela ikonostasa i njegovog montiranja u crkvi 1842. godine, zauvek napušta Beograd. Raskošno oblikovan, sa izvesnim eklektičkim dekorativnim elementima, ikonostas Saborne crkve u Beogradu svakako je najreprezentativniji klasicistički ikonostas u Srbiji.
�Oslikavanje Saborne crkve bilo je povereno jednom od najpoznatijih srpskih slikara 19. veka, Dimitriju Avramoviću (1815– 1855), koji je u periodu između 1841. i 1845. godine naslikao ukupno osamnaest velikih zidnih kompozicija i približno pedeset ikona za ikonostas. �Umetnik je bio pod uticajem bečke istorijske škole i nemačkih nazarena, ali se njegov izrazit osećaj za dramatični kolorit i plastični – smeli ritam spojio u originalni slikarski rukopis. Na zidnim površinama Saborne crkve ostvario je jedinstvene monumentalne kompozicije religijskog sadržaja, visoko vrednovane u novijem srpskom slikarstvu.
�Pored slikarskih i duborezačkih radova na ikonostasu, pevnicama i predikaonici, zidnih slika, posebnu vrednost u crkvi predstavlja riznica u kojoj se čuvaju predmeti primenjene umetnosti – zlatarska dela iz 18. i 19. veka, odežde, krstovi, pojedinačne ikone iz druge polovine 19. veka i drugi predmeti od kulturno-istorijskog značaja.
Saborna crkva je kulturno dobro od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju � Lobanja vožda Karađorđa je do 1837. godine bila sahranjena u južnom delu porte, kada je po želji i naređenju kneginje Ljubice izvađena i prenesena u Topolu. U samoj crkvi nalaze se mošti sv. cara Uroša i sv. despota Stevana Štiljanovića († 1540), grobnice srpskih vladara kneza Miloša (1780– 1860) i Mihaila Obrenovića (1823– 1868) i grobnice crkvenih poglavara. Pred glavnim ulazom u crkvu sahranjeni su srpski književnik i prosvetitelj Dositej Obradović (1742– 1811) i reformator srpskog jezika i sakupljač narodnog blaga Vuk Karadžić (1787– 1864). Pri Sabornoj crkvi je 1853. godine osnovano Prvo beogradsko pevačko društvo, koje je i danas aktivno. Tim horom su dirigovali svi značajni kompozitori srpske muzike, poput Josifa Marinkovića, Stevana Mokranjca, Kornelija Stankovića i dr.
„…Cepajući u nebo oblake, bacala je na sve strane sliku građanske lepote, izazivajući poštovanje prema onom čemu je namenjena. Ona je sobom očigledno svedočila vaskrs nove države srpskog naroda i ulivala nadu na sve lepšu budućnost. “ Stjepan Marjanović, Rukopis o Beogradu, Danica Ilirska za 1842, br. VIII.
Krsmanovićeva kuća na Terazijama, 1885.
� Nakon turskog ropstva, Beograd se transformiše u moderan evropski grad. � Kuća je građena za beogradskog trgovca Marka O. Markovića, po projektima arhitekte Jovana Ilkića. � Krsmanovićeva kuća na Terazijama“izgrađena je dve godine po diplomiranju Jovana Ilkića i predstavlja jedan od njegovih prvih realizovanih objekata u Beogradu. Iste godine, po Ilkićevom projektu izgrađena je još jedna velelepna porodična kuća, za Milana Piroćanca u Francuskoj ulici broj 7, gde se danas nalazi Udruženje književnika. Pored ovih kuća, u poznata Ilkićeva dela spadaju i Oficirski dom (današnji SKC), hotel „Moskva“, Narodna skupština, Dom svetog Save i mnoga druga. Sva nabrojana dela utvrđena su za spomenike kulture.
Podignuta na nagnutom terenu, s padom od Terazija ka Balkanskoj ulici, s ulične strane izgleda kao prizemna kuća sa suterenom, a s dvorišne kao spratna kuća. Koristeći denivelaciju terena Ilkić je ispod prizemlja, u suterenu, organizovao brojne pomoćne prostorije.
Ilkić kao vrstan poznavalac stilova – akademizam u arhitekturi Beograda Krsmanovićeva kuća na Terazijama, detalj.
Krsmanovićeva kuća na Terazijama, unutrašnje dvorište
�Kuća je u posedu Marka O. Markovića bila do 1898. godine, kada su je na javnoj licitaciji kupila braća Krsmanović, Dimitrije i Aleksa. Po deobi među braćom kuća je pripala Aleksi Krsmanoviću koji je u njoj živeo sve do svoje smrti 1914. godine. Aleksa Krsmanović, trgovac po profesiji, poznat je kao veliki srpski dobrotvor koji je celokupnu svoju imovinu ostavio državi. Pored ove kuće njegovu zadužbinu su činile i zgrade u Knez Mihailovoj ulici 56, kao i u ulicama Braće Krsmanović 11, 12 i 17, Koste Glavinića 3 i 5, Karađorđevoj 46.
Krsmanovićeva kuća kao kraljevska rezidencija �Regent Aleksandar Karađorđević boravi u ovoj kući od 1918. do 1922. dok su se izvodili radovi na obnovi, u bombardovanju oštećenog, kraljevskog dvora (danas Skupština grada Beograda). S obzirom na to da je on u to vreme menjao bolesnog kralja Petra, kuća je postala zvanična kraljeva rezidencija.
1. decembar 1918. godine
U „Krsmanovićevoj kući na Terazijama“ su se odvijale i brojne bioskopske i druge predstave, u periodu dok su, Milorad Savić i Ivan Obradović vlasnici poznatog „Kleridž“-a, suteren i baštu kuće držali u zakup. Međutim, zakup je raskinut posle pet godina, jer se smatralo da zabavljački karakter namene degradira istorijski značaj zgrade. � Od 1934. godine pa do Drugog svetskog rata ovde je bio smešten i Savez sokola Kraljevine Jugoslavije. � Postoje navodi da je za vreme okupacije objekat služio i kao luksuzna kantina osoblja nemačke Uprave grada, da bi potom bio nacionalizovan i u njega smešten Omladinski dom Prvog rejona Beograda. � Ipak, nakon rata zgrada je bila najviše poznata po tome što se u njoj tri decenije nalazio Protokol Saveznog sekretarijata za inostrane poslove Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Diplomatski klub. Upravo iz tog razloga, ova građevina je dugi niz godina nazivana „Zgrada protokola“. Godine 1979. Protokol je iseljen sa ovog mesta. � Branislav Nušić se posebno zalagao za očuvanje ove građevine. �
Ko su sokoli?
Barokno slikarstvo Teodor Ilić Češljar, Isus Hristos Bogorodica sa Hristom, 1767– 1770.
Leonardo da Vinči, Hrist – Spasitelj sveta, trenutno aktuelna slika!
Teodor Ilić Češljar �Studirao u Beču, autor brojnih ikonostasa na teritoriji naše zemlje; �Visoki stupanj osećanja za likovno izražavanje moralizatorskih potreba nove barokne pobožnosti;
Martiri – mučenici; Nakon Tridenskog sabora i u pravoslavnoj crkvi jača poštovanje kulta svetaca i mučenika. Primer herojskog žrtvovanja za veru. Teodor Ilić Češljar, Mučenje svete Varvare, 1781.
� Živela je u 3. veku, u vreme rimskog cara Maksimijana. Otac joj je bio po imenu Dioskor. Bio je mnogobožac i vrlo strogo je vaspitavao svoju kćer. Ali jednom prilikom, kada je hteo da zida kupatilo, on zapovedi da se naprave dva prozora, a Varvara je zatražila tri, za Oca, Sina i Svetoga Duha. Kada je ovo čuo, njen otac je bio sablažnjen što mu je kćerka hrišćanka. Odvukao ju je kod starešine oblasti, gde devojka hrabro prizna da je hrišćanske vere i da se nikada neće pokloniti idolima. � Zbog takvih njenih reči, staviše je na muke, najpre je istukoše, palili su joj rebra i grudi, a na kraju su je svukli do gola i tako gradom proveli. Sam otac Dioskor je svojoj kćeri odsekao glavu. Tako se ova mlada devojka žrtvovala za Hrista, a njenog oca je stigla zaslužena kazna – jednom ga je pogodio grom i skončao je u mukama.
Teodor Ilić Češljar, Vizija svetog Jovana Jevanđeliste, 1790.
�Ja Jovan, koji sam i brat vaš i drug u nevolji, i u carstvu i trpljenju Isusa Hrista, bejah na ostrvu koje se zove Patam, za reč Božiju i za svedočanstvo Isusa Hrista. � Bejah u duhu u dan nedeljni, i čuh za sobom glas veliki kao trube koji govoraše: Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Poslednji; � I šta vidiš napiši u knjigu, i pošlji crkvama koje su u Aziji: u Efes, i u Smirnu, i u Pergam, i u Tijatir, i u Sard, i u Filadelfiju, i u Laodikiju.
� I videh kad otvori šesti pečat, i gle, zatrese se zemlja vrlo, i sunce posta crno kao vreća od kostreti, i mesec posta kao krv; � I zvezde nebeske padoše na zemlju kao što smokva odbacuje pupke svoje kad je veliki vetar zaljulja. � I nebo se izmače kao knjiga kad se savije, i svaka gora i ostrvo s mesta svojih pokrenuše se. � I carevi zemaljski, i boljari, i bogati, i vojvode, i silni, i svaki rob, i svaki slobodnjak, sakriše se po pećinama i po kamenjacima gorskim; � I govoriše gorama i kamenju: Padnite na nas, i sakrijte nas od lica Onog što sedi na prestolu, i od gneva Jagnjetovog. � Jer dođe veliki dan gneva Njegovog, i ko može ostati?
Teodor Kračun, Sveti Georgije, 1773.
�Prva znanja iz slikarstva stiče u Sremskim Karlovcima; �U radionici Jova Vasilijeviča, pridvornog slikara patrijarha Arsenija IV Jovanovića, upoznao je Vasilija Ostojića za koga se smatra da mu je kratko vreme bio učitelj. �Autor brojnih ikonostasa i ikona širom Srbije;
Teodor Kračun Iskus Hristos Bogorodica sa Hristom 1772.
Teodor Kračun, Žrtva Avramova, 1780.
� Posle toga htede Bog okušati Avrama, pa mu reče: Avrame! A on odgovori: Evo me. � I reče mu Bog: Uzmi sada sina svog, jedinca svog milog, Isaka, pa idi u zemlju Moriju, i spali ga na žrtvu tamo na brdu gde ću ti kazati. � I sutradan rano ustavši Avram osamari magarca svog, i uze sa sobom dva momka i Isaka sina svog; i nacepavši drva za žrtvu podiže se i pođe na mesto koje mu kaza Bog. Treći dan podigavši oči svoje Avram ugleda mesto iz daleka. � I reče Avram momcima svojim: Ostanite vi ovde s magarcem, a ja i dete idemo onamo, pa kad se pomolimo Bogu, vratićemo se k vama. � I uzevši Avram drva za žrtvu naprti Isaku sinu svom, a sam uze u svoje ruke ognja i nož; pa otidoše obojica zajedno. � Tada reče Isak Avramu ocu svom: Oče! A on reče: Šta je, sine! I reče Isak: Eto ognja i drva, a gde je jagnje za žrtvu? � A Avram odgovori: Bog će se, sinko, postarati za jagnje sebi na žrtvu. I iđahu obojica zajedno. �
� A kad dođoše na mesto koje mu Bog kaza, Avram načini onde žrtvenik, i metnu drva na nj, i svezavši Isaka sina svog metnu ga na žrtvenik vrh drva; � I izmahnu Avram rukom svojom i uze nož da zakolje sina svog. Ali anđeo Gospodnji viknu ga s neba, i reče: Avrame! A on reče: Evo me. � A anđeo reče: Ne diži ruku svoju na dete, i ne čini mu ništa; jer sada poznah da se bojiš Boga, kad nisi požalio sina svog, jedinca svog, mene radi. � � I Avram podigavši oči svoje pogleda; i gle, ovan iza njega zapleo se u česti rogovima; i otišavši Avram uze ovna i spali ga na žrtvu mesto sina svog. I nazva Avram ono mesto Gospod će se postarati. Zato se i danas kaže: Na brdu, gde će se Gospod postarati. � I anđeo Gospodnji opet viknu s neba Avrama. � I reče: Sobom se zakleh, veli Gospod: kad si tako učinio, i nisi požalio sina svog, jedinca svog, � Zaista ću te blagosloviti i seme tvoje veoma umnožiti, da ga bude kao zvezda na nebu i kao peska na bregu morskom; i naslediće seme tvoje vrata neprijatelja svojih; � � I blagosloviće se u semenu tvom svi narodi na zemlji, kad si poslušao glas moj.
Itika Jeropolitika, XVIII Pijanstvo , , Pijanice ponajpre mladi, vetrom nošeni nagloj budućnosti, a koliko su gadni, hulni i slepi, sama slika nam govori”.
� Drveno bure tumači se na osnovu shvatanja drevnog filozofa Seneke koji je rekao da vinom napunjena burad trule i propadaju, i da sve što je unutra bilo skriveno, izliva se vani – sve što je tajno iznosi se javno. Isto tako ljudi ugošćeni mnogim pićem i u stomaku hranom u svom srcu ne mogu zadržati tajne. � Ukratko rečeno: svako zlo, svako nedelo, izlazi na videlo, kao što se talog izbacuje iz posude. Tako svoje ljubitelje krasi pijanstvo. Zar nije kao smrdljivi pas ili morska zver koje se gnušaju svaki čovek koji sve to tako shvata u mladosti? Rado bi otac takvog sina, kada bi ga video tog dana, tako ukrašenog grobu predao. Svaki otac stidi se nedokazanog sina kada je pijanica. U takvih je već vaspitanje i svako dobročinstvo pusto, što nas poučavaju i svakodnevni primeri kod mnogih koji se u pijančenju udružuju, nečasni, bezlični, pokvareni i mrski, nikome ne donoseći koristi. Zbog toga svako ko želi časno i iznad svega blagočestivo živeti, hoteći da izbegne sve bede, kao i smrtonosna pogubljenja, dužan je bežati od
- Slides: 48