1 JAVNI SEKTOR RAZVOJ SUBJEKTI I MENADMENT Ekonomika

1. JAVNI SEKTOR – RAZVOJ, SUBJEKTI I MENADŽMENT Ekonomika javnog sektora 2019/2020 1. godina – diplomski studij Izv. prof. dr. sc. Domagoj Karačić Marija Ileš, mag. oec.

UVODNO. . Ekonomika javnog sektora 2019/2020 1. godina – diplomski studij

VLAST Definicija vlasti podrazumijeva središnju državu i jedinice lokalne vlasti kao monopolske nositelje institucionalnih sredstava prinude koje eksponencijalno izražavaju policiju, sudstvo, vojsku i ostale djelatnosti javnog karaktera te druge oblike vlasti i upravne mehanizme. Vlast u cjelini obligativno predstavlja pravo

Subjekti javnog sektora imaju nužan mehanizam vlasti pri obavljanju aktivnosti i djelatnosti, s obzirom na obilježje javnosti i činjenicu da se radi o potrebama javnog karaktera.

Politika i pravo – bitna je razlika upravljanja u odnosu na privatni-poduzetnički sektor. Manageri u javnom sektoru su: - vlada - ministarstva - uredi - agencije

Promjenama u područjima kao što su demografija, struktura vrijednosti, rastući utjecaj interesnih grupa, privatizacija javnoga sektora, sve se više povezuju nekoć razdvojeni sektori: - privatni - javni - profitni - neprofitni.

§ Rušenje granica i promjene u okruženju onemogućavaju postojanje organizacija i javnom ili neprofitnom sektoru čije djelovanje i poslovanje ne bi bilo pod jakim utjecajem okruženja § Iz tog razloga organizacije u javnom sektoru su primorane kao nikada dosada razmišljati i djelovati strateški, dugoročno § Logika upravljanja javnim sektorom prvo se javila u SAD-u.

OSNOVNI POJMOVI – razlike

Javna služba u širem terminološkom smislu predstavlja: • rad u javnim djelatnostima, ponajviše u svojstvu javnog službenika • određenu javnu specijaliziranu djelatnost ili organizacija. Okviri javne službe pretpostavljaju odnos, oblik suradnje ili suradnju između upravnih organizacija, kao nositelja javnih djelatnosti iz cjelokupnog segmenta javnih usluga kroz

Javna uprava u širem terminološkom smislu predstavlja: • mjesto sa kojeg se upravlja javnim poduzećem i sličnim javnim subjektom • grana javne djelatnosti koja se brine za neposredno ostvarivanje zakona i drugih propisa u segmentu javnosti. Javna uprava se od pojma javna služba razlikuje u činjenici da javna služba predstavlja mjesto i oblik koji služi za ostvarivanje funkcija javnih djelatnosti putem

Javni sektor u širem terminološkom smislu predstavlja: • područje u čijoj je direktnoj nadležnosti kroz odgovornost i brigu posebni odjel u organizacijama.

JAVNI SEKTOR – daljnje. . Sveukupno gospodarstvo neke zemlje može se podijeliti u više sektora. Svaki sektor se zasebno sastoji od određenog institucionalnog okvira i pojedinih institucionalnih jedinica. Specifičnosti; karakteristike i obilježja svakog sektora s pripadajućim podsektorima i jedinicama kao i

Prema definiciji ESA 95*, postoji pet oblika sektora koji obilježavaju gospodarstvo neke zemlje, a to su oblici: 1. nefinancijskog sektora 2. financijskog sektora 3. javnog sektora 4. neprofitnog sektora 5. sektora kućanstava. * ESA 95 – sukladno europskoj regulativi; Europski sustav nacionalnih računa.

§ Sadašnji sektori koji postoje utemeljeni su na pretpostavkama funkcioniranja tržišne ekonomije, a čine ih: privatni sektor, sektor koji prepoznaje aktivnost privatnog sektora u potrošnji kućanstava te javni sektor. § Navedeni sektori su međusobno povezani, međutim primarna uloga javnog sektora je sadržana u definiranju ponude dobara i usluga, ali i zadovoljavanja javnih potreba sukladno funkcijama i aktivnostima koje se nastoje ostvariti u svrhu ostvarivanja koristi za pojedinca i na lokalnoj i na središnjoj razini.

§ Javni sektor svoje djelovanje i aktivnosti nastoji putem javnih poduzeća, državnih mehanizama i u okvirima postojećih nadležnosti države usmjeriti na funkcioniranje i poboljšavanje sveukupne gospodarske infrastrukture i svih oblika gospodarskih aktivnosti vezanih za tržište javnog i privatnog sektora. § Neostvarivanje profita predstavlja razliku između funkcioniranja oba sektora, s obzirom da je jedna od karakteristika javnog sektora utemeljena na

§ Shodno tomu, uključujući političke i socijalne faktore u obilježja i karakteristike funkcioniranja javnog sektora, činjenica je da postojanje proizvodnih monopola u cijelosti biva prepušteno i spada u nadležnost i funkcije obavljanja javnog sektora. § Središnja vlast ima u okviru zakonskih mogućnosti kontrolne mehanizme kroz koje može dopustiti monopolne oblike privatnog sektora i kroz koje može nadzirati; samim tim postojanje proizvodnih monopola najčešće spada u domenu aktivnosti javnog sektora.

OBILJEŽJA JAVNOG SEKTORA Tradicionalni pristup upravljanju gospodarskim resursima u javnom sektoru odnosi se na dva aspekta: • Prvi se aspekt očituje u problemu nesavršenosti tržišnog mehanizma • Kao drugi aspekt ističe se uloga koju državna uprava ima u regulaciji tržišnih mehanizama kroz - antimonopolno zakonodavstvo - zaštitu potrošača i radnika - zaštitu okoliša kroz rješavanje problema pojave negativnih

Nesavršenost tržišta - tržište često ne može osigurati optimalnu raspodjelu resursa i rezultat na mikro- i makroekonomskoj razini - tako nastaje situacija kada je potrebna intervencija države - postoji nekoliko slučajeva kad tržište ne ispunjava dobro svoju ulogu alokatora sredstava na makro razini - to su: javna dobra, eksternalije, monopoli i pravednost

Javno dobro § Ukoliko se potrošnjom nekog dobra od strane jedne osobe ne umanjuje mogućnost potrošnje istog dobra od strane drugih osoba, proizvod ili usluga smatraju se javnim dobrom § Istovremeno, kad se neko javno dobro proizvede i postane dostupno jednom potencijalnom potrošaču, ono je na jednaki način dostupno svim drugim potrošačima § Ova činjenica uzrokuje pojavu dodatnog problema tzv. problem besplatne vožnje (“free rider”) § Stoga je važno razlikovati nemogućnost isključivanja pojedinca iz potrošnje nekog proizvoda ili usluge od nepostojanja natjecanja ili

Eksternalije § Pojam eksternalija se odnosi na sve troškove i koristi koje zbog neke tržišne aktivnosti snosi treća strana, tj. netko izravno nije proizvođač ili potrošač § Kao posljedica tog slučaja nastaje situacija u kojoj tržište ne može ispuniti svoju ulogu u određivanju optimalnog rezlutata.

Monopoli § Tržište može zakazati u svojoj ulozi alokatora resursa čak i kada je cijena nekog proizvoda ili usluge točan pokazatelj troškova porizvodnje § Problem je u tim slučajevima način formiranja cijene na tržištu § Jedan proizvođač ili potrošač ima mogućnost utjecaja na cijenu određenog proizvoda – država se u tom slučaju javlja kao korektor neopravdanih monopolističkih prednosti putem anitmonopolističkih zakona.

Pravednost § Kako bi se ispravio nejednak položaj pojedinih članova društva s obzirom na prihode koje ostvaruju, država koristi isplate u obliku transfera § Najčešći oblici transfrenih plaćanja su naknade za socijalno ugrožene i naknade za nezaposlene § Državna se intervencija u području redistribucije prihoda može također objasniti teorijom o javnom dobru § Ukoliko javni sektor ne bi obavio svoju funkciju redistribucije, postoji velika vjerojatnost da bi se zbog povećanog siromaštva povećao i kriminal a time i nesigurnost svih članova društva.

JAVNI SEKTOR – teritorijalne ovlasti

DEF. Javni sektor predstavlja cjelokupni subjekt koji nastoji ostvariti sve funkcije i aktivnosti države te svih pripadajućih institucionalnih državnih subjekata, koji su pod ingerencijom države. U okviru izučavanja subjekata javnog sektora institucionalne jedinice predstavljaju sve subjekte koji obavljaju funkcije pružanja dobara i usluga usmjerene na stanovništvo na netržišnoj osnovi. Institucionalne jedinice polaze od vlade koja ima zakonodavnu i izvršnu

Javna društva i kvazi-društva zajedno sa svim jedinicama opće države čine javni sektor, što uključuje opću državu i javna poduzeća, tj. sve subjekte koje država posjeduje ili kontrolira.

Slika 1. Struktura javnog sektora

Slika 2. Hrvatski javni sektor

(I) Opća država – državni sektor Osnovna definicija vlasti kaže da je to politički sustav u kojem je stanovništvo ili neka zajednica organizirana ili regulirana. Različite razine vlasti imaju različite odgovornosti, a politički oblik vlasti na nacionalnoj razini određuje snagu nižih razina

Sektor opće države čine sve državne jedinice i neprofitne institucije kontrolira i uglavnom financira država. Prema metodologiji državnih financija, sektor opće države (engl. general government) čine podsektori: a. ) središnje države (engl. central government) b. ) savezne države b. ) provincijske ili regionalne vlasti (engl. state, provincial or regional government) c. ) lokalne vlasti (engl. local government).

U Republici Hrvatskoj opća država obuhvaća: državni proračun, proračune lokalnih jedinica i izvanproračunske korisnike. Korisnici državnog proračuna su institucije: § § § kojima je osnivač država kojima je izvor prihoda državni proračun (proračun lokalnih jedinica) u iznosu 50 ili više % koji su navedeni u registru korisnika proračuna.

Slika 2. Administrativno-teritorijalni ustroj RH

(a) Središnja država je podsektor opće države, tj. najviša razina fiskalne vlasti koja postoji na području jedne države. Obično je čine središnje skupine odjela ili ministarstava koje su jedna institucionalna jedinica.

Sukladno definiciji institucionalne jedinice, državna jedinica mora: - raspolagati vlastitim sredstvima koja namiče oporezivanjem drugih jedinica ili primanjem transfera od drugih državnih jedinica (oporezivanje vs. transferi? ) - imati ovlaštenje da raspolaže ukupnim ili djelomičnim iznosom sredstava u svrhu postizanja ciljeva svoje politike - biti u stanju zaduživati se za vlastiti račun.

(b) Država (savezne republike), provincije ili regije Podsektor savezne države, provincijske ili regionalne vlasti najveće je geografsko područje na koje se država može podijeliti s ciljem političkih ili administrativnih razloga.

b. ) Regionalna država Regija je područje s više-manje jasnim i prepoznatljivim granicama ili obilježjima, koje je dio države ili druge teritorijalne jedinice. - ima fiskalnu, zakonodavnu i izvršnu vlast nad dijelom teritorija - ima ovlaštenja ubiranja poreza od pravnih osoba, rezidenata koji se bave ekonomskom djelatnošću na njezinom području.

(c) Lokalna država Zakonodavna i izvršna vlast podsektora lokalne vlasti ograničena je na mala geografska područja koja su uglavnom osnovana zbog administrativnih i političkih razloga.

Regionalna i lokalna država u Republici Hrvatskoj Jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (u nastavku lokalne jedinice) jest općina, grad i županija čija tijela obavljaju funkcije, izvršavaju zadaće i donose programe propisane zakonom i odlukama donesenim na temelju zakona, za što sredstva osiguravaju u svom

Lokalne vlasti mogu, ali i ne moraju, imati pravo uvođenja poreza privatnim osobama koji su njihovi rezidenti ili pravnim subjektima koji obavljaju gospodarsku djelatnost na njihovom području. Lokalne su vlasti najčešće ovisne o pomoćima viših razina fiskalne vlasti (središnje države).

Teorija određivanja cijena u javnom sektoru

Određivanje cijene u javnom sektoru Određivanje cijena u javnom sektoru predstavlja način na koji država ili lokalne jedinice vlasti mogu utvrđivati cijene proizvoda i usluga koji se proizvode u javnom sektoru ili pak u privatnom, ali opet od strane države reguliranom sektoru.

Neka se dobra zbog raznih razloga (tržišni neuspjesi) ne mogu proizvoditi u privatnom sektoru, pa se država ili lokalne jedinice vlasti odlučuju za njihovu proizvodnju u okvirima javnog sektora. Radi se o proizvodima i uslugama koji su od životne važnosti za funkcioniranje cjelokupne proizvodnje (gospodarska infrastruktura) ili se smatraju osnovnim životnim potrebama (javni gradski prijevoz).

Najčešće se radi o utvrđivanju cijena kod sljedećih oblika usluga: • proizvodnja i prijenos električne energije • razne vrste komunalnih usluga kao što su vodovod i kanalizacija • određeni oblici školstva • određeni oblici javnog zdravstva • gradski prijevoz • telekomunikacije • javno stanovanje • javni rekreacijski centri • korištenje parkova.

Politika utvrđivanja cijena u javnom sektoru mora se rukovoditi s tri kriterija kroz: - učinkovitost raspodjele resursa - pokrivanje troškova proizvodnje dobara i usluga u javnom sektoru i - pravednost raspodjele.

Uobičajena teorijska preporuka koju bi trebali slijediti državni i lokalni subjekti pri određivanju cijena u javnom sektoru treba polaziti od toga da: cijene trebaju biti izjednačene s graničnim troškovima, jer je samo tada zadovoljen zahtjev za učinkovitom alokacijom resursa.

1. ) da se cijena usluge odredi prema graničnom trošku, a deficit javnog subjekta (koji obavlja uslugu) financira subvencijama, tj. povećanim porezima. 2. ) druga mogućnost određivanja cijena u javnom sektoru počiva od određivanja cijena prema prosječnom trošku, odnosno prema načelu potpuno raspodijeljenog troška. U takvoj situaciji

sektoru poznat je pod nazivom: određivanje dvodjelnim tarifama. Predstavlja sustav cijena prema kojem korisnici javne usluge plaćaju fiksni iznos da bi pristupili njezinom korištenju, a kasnije plaćaju varijabilni iznos prema načelu jednakosti cijene i graničnog troška za svaku dodatnu jedinicu usluge koju koriste.

POLITIČKA EKONOMIJA - TEORIJA JAVNOG IZBORA -

DRŽAVNI PROCES ODLUČIVANJA (1) • Analiza državnog procesa odlučivanja – javni izbor • Jedna od mogućnosti prikupljanja informacija o preferencijama građana – izborni postupak. • Glasovanje – u demokratskim državama najvažniji postupak agregiranja različitih individualnih preferencija u društvene preferencije, radi provedbe društvenog procesa odlučivanja. • Istodobno, glasovanje je za pojedince najvažnija prilika za provedbu kontrole političkog procesa. • Mjere ekonomske politike – rezultat političkog procesa donošenja odluka.

DRŽAVNI PROCES ODLUČIVANJA (2) Javni izbor (engl. public choice), istražuje mehanizme pomoću kojih se donose kolektivne odluke o prikupljanju javnih prihoda, namjeni javne potrošnje, transfernim plaćanjima, regulaciji i ostalim fiskalnim politikama. U privatnom sektoru pojedinci donose individualne odluke koje se usklađuju na tržištu: potrošači donose odluke o visini svoje potrošnje, poduzeća donose svoje odluke o visini proizvodnje, a sustav cijena osigurava da količine koje pojedinci potražuju, poduzeća stvarno i proizvedu.

DRŽAVNI PROCES ODLUČIVANJA (3) • Postupak donošenja kolektivnih odluka mnogo je složeniji jer se trebaju donijeti odluke o dobrima i uslugama za koja ne postoje tržišta. • Zato se u političkom procesu moraju donijeti odluke koje će voditi računa o različitim interesima i željama mnogih glasača. • U diktatorskim političkim sustavima donošenje kolektivnih odluka je jednostavno, jer su individualne preferencije diktatora nametnute društvenim preferencijama. • Zato je jedan od glavnih zadataka teorije javnog izbora analiza kako se kolektivne odluke donose u demokratskim društvima. • U tu se svrhu upotrebljavaju različiti modeli sustava glasovanja kao što je jednoglasan izborni sustav, sustav obične većine i dvotrećinski izborni sustav.

POLITIČKA EKONOMIJA • Politička ekonomija – područje ekonomske teorije u kojem se donošenje političkih odluka tumači pomoću ekonomskih načela • Modeli političke ekonomije pretpostavljaju da pojedinci vide vladu kao mehanizam za maksimiziranje svog interesa. • S druge strane, pretpostavlja se također da ljudi u vladi pokušavaju maksimizirati svoju vlastitu korist. • Donošenje odluka (u pogledu javnih izdataka) u demokratskim društvima može se promatrati u slučaju izravne demokracije i u slučaju predstavničke demokracije

IZRAVNA DEMOKRACIJA (1) • Ekonomisti su proučavali više metoda određivanja količine potrošnje javnih dobara: • Lindahlove cijene (odabir količine javnih dobara jednoglasnim odlukama) • većinsko glasanje • razmjena glasova Lindahlove cijene – ako pojedinci snose svoju cijenu za jedinicu javnog dobra, ovisnu o njihovu udjelu u porezima, postoji količina opskrbe javnim dobrima koja svima odgovara, i ta je količina Pareto učinkovita.

IZRAVNA DEMOKRACIJA (2) Problemi u primjeni: - pretpostavlja se da ljudi glasuju iskreno - dok se ne pronađu uzajamno prihvatljivi porezni udjeli može potrajati dugo jednoglasnost je teško postići

IZRAVNA DEMOKRACIJA (3) • Jednoglasnost je teško postići, pa su poželjni sustavi koji ne zahtijevaju jednoglasnost. • pravilo većinskog glasanja - više od polovice glasača mora odobravati određenu mjeru da bi bila usvojena - Preferencije glasača koje vode ravnoteži • U sustavu pravila većinskog glasovanja, može se dogoditi da, iako su preferencije svih glasača konzistentne, preferencije zajednice nisu paradoks glasovanja.

IZRAVNA DEMOKRACIJA (4) • Za konačni rezultat glasovanja s preferencijama presudan je red glasovanja. Stoga je podešavanje rasporeda postupak organiziranja reda glasovanja na način koji će osigurati željeni rezultat. • Glasovanje u parovima može ići u nedogled bez postizanja rezultata izbora kruženje • Pojavu paradoksa glasovanja uzrokuje postojanje preferencija s dvostrukim vrhom. • Preferencija s dvostrukim vrhom – udaljavanjem od ishodišta kojemu je glasač najviše sklon korisnost najprije pada, pa onda opet raste.

IZRAVNA DEMOKRACIJA (5) Arrow (1951) – predložio da u demokratskim zemljama pravilo donošenja odluka treba zadovoljavati sljedeće uvjete: 1. Da se može donijeti odluka bez obzira na konfiguraciju glasačkih preferencija. 2. Moguće je rangirati sve rezultate 3. Pravilo donošenja odluka mora odgovarati individualnim preferencijama. 4. Pravilo mora biti konzistentno (A>B i B>C, onda A>C) 5. Društveno rangiranje A i B ovisi samo o individualnom rangiranju A i B. 6. Nije dopušteno diktatorstvo. Društvene preferencije ne smiju oblikovati preferencije jedne osobe.

ARROWLJEV TEOREM NEMOGUĆNOSTI Arrow teorem o nemogućnosti – nije moguće pronaći pravilo koje će sa sigurnošću jamčiti zadovoljavanje svih tih kriterija od demokratskih društava ne može se očekivati da donosi konzistentne odluke. • Razmjena glasova omogućuje glasačima da izraze jačinu svojih preferencija trgujući glasovima. • Na taj način, ponekad, manjina može ostvariti svoje želje na teret većine koja će snositi troškove.

PREDSTAVNIČKA DEMOKRACIJA (1) • Izravni izbor – može se primijeniti samo kada treba donijeti odluku o pojedinačnim pitanjima. • Prednost izravnog izbora – sve osobe koje snose posljedice neke odluke sudjeluju u glasovanju i mogu iskazivati svoje preferencije. • Nedostatak – nakon neke razine troškovi stalnog odlučivanja o pojedinačnim pitanjima naglo rastu. • Kada nije moguće odlučivati putem izravnog izbora, potrebne su institucije (zastupnici, stranke) koje čine vidljivim individualne preferencije i koordiniraju ih za potrebe procesa odlučivanja. • Predstavnička demokracija – politički sustav u kojem postoje opći izbori, i u kojem se dvije ili više stranaka (ili osoba) natječu za glasove glasača.

PREDSTAVNIČKA DEMOKRACIJA (2) • Kod predstavničke demokracije pravo glasovanja ograničava se na izbor predstavnika, pri čemu parlament u suradnji s vladom i birokracijom donosi odluke o opskrbi dobrima. • Politički se proces odlučivanja uobičajeno analizira upotrebom modela u kojima se vlada, parlament, stranke i birokracija uzimaju kao institucije koje se sastoje od sebičnih osoba. • Stranke su zainteresirane za zadržavanje ili osvajanje političke moći. • U modelu konkurencije između dviju stranaka, stranke biraju medijan (na ljestvici preferencija glasača) kao najpoželjniju točku.

PREDSTAVNIČKA DEMOKRACIJA (3) • Objašnjavanje ponašanja države zahtijeva proučavanje međusobnog utjecaja izabranih političara, javnih službenika i posebnih interesnih skupina. • Država nije neki neutralni dobroćudni mehanizam bez vlastitih interesa. • Državom upravljaju ljudi (u vladi, saboru, ministarstvima) i oni imaju i svoje motive i ciljeve. • Nažalost, oni pritom ne vladaju samo za dobrobit svih stanovnika, nego pokušavaju maksimizirati svoju osobnu korist. - Promatrat ćemo: izabrane političare, državne službenike, posebne interesne skupine.

IZABRANI DRŽAVNI POLITIČARI Zamislimo izbore za predsjednika države. • Pretpostavimo: • samo dva kandidata • svi glasači imaju preferencije s jednim vrhom • glasači žele maksimizirati svoju korist • kandidati žele osvojiti što više glasova • kandidati se pokušavaju prilagoditi medijanskom glasaču – onom čije su preferencije na sredini skale preferencija.

PREDSTAVNIČKA DEMOKRACIJA – IZABRANI POLITIČARI Broj glasova socijaldemokrata konzervativac

PROBLEMI S MEDIJANSKIM GLASAČEM - teško je uvijek utvrditi medijanskog glasača, to ovisi o pitanju koje se razmatra (kapitalna ulaganja, naoružanje, mirovine, pobačaj. . . ) - ako su preferencije s više vrhova sve pada u vodu - ideologija - neki se kandidati iz ideoloških razloga nisu u stanju prilagoditi medijanskom glasaču - glasači nisu uvijek realni - odluka o glasovanju - ljudi često ne izlaze na glasanje jer kandidati ne nude ništa što ih veseli; neki građani su otuđeni, glasanje ih ne zanima; - građani su često neinformirani, neki misle da jedan glas ionako ništa ne mijenja; - Sve to utječe da teorem medijanskog glasača ne mora uvijek djelovati

DRŽAVNI SLUŽBENICI • Zakone izglasavaju izabrani političari (saborski zastupnici), ali provedba ovisi o državnim službenicima (birokraciji). • Država ovisi o državnim službenicima (oni uostalom traju duže od izabranih političara). • Koji su ciljevi državnih službenika? Da li oni samo izvršavaju želje birača i političara? • Državne službenike možemo usporediti sa službenicima u privatnom sektoru. • U privatnom sektoru plaća službenika raste s profitom poduzeća, Državnim službenicima plaće ne ovise o profitu. Zato su im važne povlastice, reputacija, moć, odlučivanje. . . • Moć i status državnih službenika ovise o veličini proračuna s kojim raspolaže zato je cilj maksimizirati taj proračun.

NISKANENOV MODEL DEMOKRACIJE (1) • Učinkovitost zahtijeva proizvodnju dok god dodatna korist premašuje dodatni trošak, odnosno učinkovita proizvodnja je tamo gdje je MC=MB, a ne gdje je ukupni trošak = ukupna korisnost (TC=TB). • Stoga želja birokrata da njegov ured bude što veći vodi neučinkovito velikoj birokraciji. • Državni službenici utječu na razvoj i ostvarivanje ekonomske politike. • Niskanen - pokušaj birokrata da maksimiziraju veličinu proračuna svojih ureda rezultira prevelikom ponudom njihovih usluga.

GRAĐANI • Građani utječu glasajući na izborima, daju priloge (donacije) strankama. • Građani se udružuju u interesne skupine ovisno o: • kako ostvaruju svoj dohodak (od kapitala ili od rada - porezi koji ih se više tiču) • koliki im je dohodak (bogati - olakšice za kupnju umjetnina, siromašni - socijalni programi) • gdje žive (Istrijani - olakšice turizmu, Slavonci - subvencije poljoprivredi) • dobu (umirovljenici - mirovine, mladi - ulaganje u stanove, zapošljavanje) • spolu (za ili protiv pobačaja, porodiljne naknade)

ŽELJEZNI TROKUT Željezni trokut (engl. iron triangle) - suradnja zakonodavca koji je donio program, činovnika koji ga provode, te posebnih interesnih skupina koje imaju koristi od programa. Npr. u Hrvatskoj građevinski lobi, turistički lobi, itd. Zašto većina u Saboru to izglasava (zaboravimo na trenutak stranačku poslušnost) iako samo manjina (članovi željeznog trokuta) ima koristi. - Zato što članovi ŽT raspolažu informacijama i dobro su organizirani, dok oni koji snose troškove (porezni obveznici) nisu organizirani, a možda čak i ne znaju što se događa; misle da ne mogu utjecati ili da je njihov udio ionako premalen. . . • Za razliku od građana koristi članova ŽT su dobro koncentrirane i njima se isplati organizirati.

Utjecaji na fiskalne odluke Lobiranje je korištenje države tako da bi se ostvarili povrati viši od normalnih. To su rente, pa je engleska riječ rent-seeking. • Na fiskalne odluke utječu i: • Sudstvo (npr. povrat duga umirovljenicima) • Novinari (pitanja visine poreznog tereta, stopa, proračuna, izbor guvernera, ministra financija) • stručnjaci (iz ministarstava pri predlaganju zakona, ali i znanstvenici)