1 JAVNI SEKTOR 2018 2019 Osnovni pojmovi javni

1. JAVNI SEKTOR 2018. /2019.

Osnovni pojmovi: javni sektor, struktura javnog sektora, središnja država, lokalna država, hrvatski javni sektor, izvanproračunski korisnici, lokalne jedinice vlasti.

Javni sektor i struktura javnog sektora

Sveukupno gospodarstvo neke zemlje može se podijeliti u više sektora. Svaki sektor se zasebno sastoji od određenog institucionalnog okvira i pojedinih institucionalnih jedinica. Specifičnosti; karakteristike i obilježja svakog sektora s pripadajućim podsektorima i jedinicama kao i pripadajućim

Prema definiciji ESA 95*, postoji pet oblika sektora koji obilježavaju gospodarstvo neke zemlje, a to su oblici: 1. nefinancijskog sektora 2. financijskog sektora 3. javnog sektora 4. neprofitnog sektora 5. sektora kućanstava. * ESA 95 – sukladno europskoj regulativi; Europski sustav nacionalnih računa.

Ili osnovna podjela. . 1. Javni sektor 2. Privatni sektor 3. Financijske institucije 4. Stanovništvo.

Javni sektor predstavlja cjelokupni subjekt koji nastoji ostvariti sve funkcije i aktivnosti države te svih pripadajućih institucionalnih državnih subjekata, koji su pod ingerencijom države. U okviru izučavanja subjekata javnog sektora institucionalne jedinice predstavljaju sve subjekte koji obavljaju funkcije pružanja dobara i usluga usmjerene na stanovništvo na netržišnoj osnovi. Institucionalne jedinice zakonodavnu i izvršnu polaze od vlade koja ima

Javna društva i kvazi-društva zajedno sa svim jedinicama opće države čine javni sektor, što uključuje opću državu i javna poduzeća, tj. sve subjekte koje država posjeduje ili kontrolira.

Slika 1. Struktura javnog sektora

Slika 2. Hrvatski javni sektor

Slika 2. ustroj RH Administrativno-teritorijalni

(I) Opća država – državni sektor Osnovna definicija vlasti kaže da je to politički sustav u kojem je stanovništvo ili neka zajednica organizirana ili regulirana. Različite razine vlasti imaju različite odgovornosti, a politički oblik vlasti na nacionalnoj razini određuje snagu

Sektor opće države čine sve državne jedinice i neprofitne institucije kontrolira i uglavnom financira država. Prema metodologiji državnih financija, sektor opće države (engl. general government) čine podsektori: a. ) središnje države (engl. central government) b. ) savezne države b. ) provincijske ili regionalne vlasti (engl. state, provincial or regional government) c. ) lokalne vlasti (engl. local government).

U Republici Hrvatskoj opća država obuhvaća: 1) državni proračun 2) proračune lokalnih jedinica 3) izvanproračunske korisnike. Korisnici državnog proračuna su institucije: § § § kojima je osnivač država kojima je izvor prihoda državni proračun (proračun lokalnih jedinica) u iznosu 50 ili više % koji su navedeni u registru korisnika proračuna.

U osnovi, proračunski su korisnici institucije koje zadovoljavaju prvi i drugi uvjet. Ministarstvo financija ima pravo uključiti (ili isključiti) u registar institucije koje nisu potpuno zadovoljile prva dva uvjeta, ali koje su od posebnog interesa za državu.

(a) Središnja država je podsektor opće države, tj. najviša razina fiskalne vlasti koja postoji na području jedne države. Obično je čine središnje skupine odjela ili ministarstava koje su jedna institucionalna jedinica. § Može uvoditi poreze § Odgovorna je za pružanje javnih usluga stanovništvu § Osigurava transfere drugim institucionalnim jedinicama,

Sukladno definiciji institucionalne jedinice, državna jedinica mora: - raspolagati vlastitim sredstvima koja namiče oporezivanjem drugih jedinica ili primanjem transfera od drugih državnih jedinica (oporezivanje vs. transferi? ) - imati ovlaštenje da raspolaže ukupnim ili djelomičnim iznosom sredstava u svrhu postizanja ciljeva svoje politike - biti u stanju zaduživati se za vlastiti račun.

Proračun u funkciji ekonomske politike Proračunom se mogu provoditi i funkcije ekonomske politike. Stabilizacijska – država interveniranjem u porezima i javnim rashodima može pokušati osigurati što višu zaposlenost, što stabilnije cijene, što bolji saldo bilance plaćanja i što povoljniju stopu ekonomskog rasta. Alokacijska – država može utjecati na odluku o tome koja će dobra i usluge biti javna, a koja privatna (direktno, javnom ponudom primjerice obrazovanja i zdravstva, te indirektno kroz poreze i potpore kojima se potiču odnosno obeshrabruju pojedine aktivnosti). Distribucijska – ovisno o tome želi li društvo više pravednosti ili više učinkovitosti država može progresivnim oporezivanjem i sustavima transfera utjecati na način raspodjele proizvedenih dobara i usluga

(b) Država (savezne republike), provincije ili regije Podsektor savezne države, provincijske ili regionalne vlasti najveće je geografsko područje na koje se država može podijeliti s ciljem političkih ili administrativnih razloga.

b. ) Regionalna država Regija je područje s više-manje jasnim i prepoznatljivim granicama ili obilježjima, koje je dio države ili druge teritorijalne jedinice. - ima fiskalnu, zakonodavnu i izvršnu vlast nad dijelom teritorija - ima ovlaštenja ubiranja poreza od pravnih osoba, rezidenata koji se bave ekonomskom djelatnošću na njezinom području. - treba raspolagati imovinom, vlastitim sredstvima, biti u mogućnosti stvarati obveze te trošiti ili alocirati barem dio poreza ili

Regionalna razina vlasti ili regija u društvenim znanostima označava povezano područje koje je homogeno prema odabranim kriterijima i koje se po tim kriterijima razlikuje od okolnog područja i drugih regija.

Regionalna politika Politika regionalnog razvitka ima dva temeljna cilja: 1. Povećanja učinkovitosti nacionalnog gospodarstva, 2. Uravnoteženje razvoja pojedinih područja

Tijekom vremena sve je manji naglasak na “regionalnim ravnotežama” i slabije regije, a sve veći na “gospodarski razvoj” svih regija. Gotovo sve politike imaju prostornu dimenziju i rijetko su regionalno neutralne. Učinak sektorskih politika na regionalni razvoj često se naziva regionalnom politikom u širem smislu Napori države za razvoj slabijih regija naziva se regionalnom politikom u užem smislu.

(c) Lokalna država Zakonodavna i izvršna vlast podsektora lokalne vlasti ograničena je na mala geografska područja koja su uglavnom osnovana zbog administrativnih i političkih razloga. Najčešće funkcije lokalne države su: obrazovanje, osnovna zdravstvena zaštita, skrb o djeci i starijim osobama, komunalno gospodarstvo te kultura i sport

Teritorijalni ustroj Republike Hrvatske (2013. god. ) # Županija Površina (km 2) 3. 060 Br. stan. (2001. ) 309. 696 Br. stan. (2011. ) 317. 606 Br. stan. / km 2 103, 79 Broj gradova 9 Broj općina 25 Broj naselja 694 1. Zagrebačka 2. Krapinsko-zagorska 1. 229 142. 432 132. 892 108, 13 7 25 423 3. Sisačko-moslavačka 4. 468 185. 387 172. 439 38, 59 6 13 456 4. Karlovačka Varaždinska Koprivačkokriževačka Bjelovarskobilogorska 3. 626 1. 262 141. 787 184. 769 128. 899 175. 951 35, 55 139, 42 5 6 17 22 649 302 1. 748 124. 467 115. 584 66, 12 3 22 264 2. 640 133. 084 119. 764 45, 37 5 18 323 8. Primorsko-goranska 3. 588 305. 505 296. 195 82, 55 14 22 510 9. Ličko-senjska 5. 353 53. 677 50. 927 9, 51 4 8 255 10. Virovitičko-podravska 2. 024 93. 389 84. 836 41, 92 3 13 188 11. Požeško-slavonska 1. 823 85. 831 78. 034 42, 81 5 5 277 12. Brodsko-posavska 2. 030 176. 765 158. 575 78, 12 2 26 185 13. Zadarska 3. 646 162. 045 170. 017 46, 63 6 28 229 14. Osječko-baranjska 4. 155 330. 506 305. 032 73, 41 7 35 263 15. Šibensko-kninska 2. 984 112. 891 109. 375 36, 65 5 15 199 16. Vukovarsko-srijemska 2. 454 204. 768 179. 521 73, 15 5 26 85 17. Splitsko-dalmatinska 4. 540 463. 676 454. 798 100, 18 16 39 368 18. Istarska Dubrovačkoneretvanska Međimurska Grad Zagreb 2. 813 206. 344 208. 055 73, 96 10 31 655 1. 781 122. 870 122. 568 68, 82 5 17 230 729 641 118. 426 779. 145 113. 804 790. 017 156, 11 1. 232, 48 3 1 22 - 131 70 5. 6. 7. 19. 20. 21.

Gradovi prema broju stanovnika (2011. ) Udio (%) # Gradovi prema broju stanovnika Broj gradova Broj stanovnika u br. grad. u br. stan. 1. Do 5. 000 stanovnika 18 59. 681 14, 17 1, 98 2. 5. 001 – 10. 000 42 296. 726 33, 07 9, 84 3. 10. 001 – 15. 000 30 372. 587 23, 62 12, 35 4. 15. 001 – 20. 000 8 132. 465 6, 3 4, 39 5. 20. 001 – 30. 000 11 272. 599 8, 66 9, 04 6. 30. 001 – 40. 000 4 142. 466 3, 15 4, 72 7. 40. 001 – 50. 000 5 223. 937 3, 94 7, 42 8. 50. 001 – 100. 000 5 310. 885 3, 94 10, 31 9. 100. 001 – 200. 000 3 414. 774 2, 36 13, 75 10. 200. 001 i više stanovnika 1 790. 017 0, 79 26, 19 127 3. 016. 137 100, 00 Ukupno

Općine prema broju stanovnika (2011. ) Udio (%) # Općine prema broju stanovnika Broj općina Broj stanovnika u br. opć. u br. stan. 1. Do 1. 000 stanovnika 37 27. 321 8, 62 2, 15 2. 1. 001 – 2. 500 183 327. 202 42, 66 25, 79 3. 2. 501 – 5. 000 156 544. 092 36, 37 42, 88 4. 5. 001 – 7. 000 37 216. 199 8, 62 17, 04 5. 7. 001 – 10. 000 9 71. 575 2, 09 5, 64 6. 10. 001 i više stanovnika 7 82. 363 1, 63 6, 49 429 1. 268. 752 100, 00 Ukupno

Broj jedinica lokalne samouprave u razdoblju od 1992. do 201 # Jedinice lokalne samouprave 1992. 1997. 2013. Porast 2013. /1992. (%) 1. Gradovi 68 122 128 88, 23 2. Općine 418 416 428 2, 39 Ukupno 486 538 556 14, 40

Lokalne jedinice u Republici Hrvatskoj / Regionalna i lokalna država Jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (u nastavku lokalne jedinice) jest općina, grad i županija čija tijela obavljaju funkcije, izvršavaju zadaće i donose programe propisane zakonom i odlukama donesenim na temelju

Lokalne vlasti mogu, ali i ne moraju, imati pravo uvođenja poreza privatnim osobama koji su njihovi rezidenti ili pravnim subjektima koji obavljaju gospodarsku djelatnost na njihovom području. Lokalne su vlasti najčešće ovisne o pomoćima viših razina fiskalne vlasti (središnje države).

Ostali subjekti države i lokalne države. . .

(I) Javno poduzeće predstavlja koncept koji objedinjava elemente javnosti s jedne, i poduzeća, tj. tržišnosti s druge strane. Predstavlja poduzeće koje proizvodi dobra i usluge na tržištu, a posjeduje ga ili kontrolira država Elementi javnosti: - najvažnije poslovne odluke donosi država kao vlasnik trajnog kapitala - kriteriji za donošenje odluka nisu vezani isključivo uz financijsku dobit, već i uz šire društvene interese

(I) Javno društvo provodi fiskalnu politiku kada veći dio svojih proizvoda ili usluga prodaje po cijenama koje su niže od onih koje bi naplaćivalo da su dobavljači samo privatna društva.

(II) Postoje: (a) Nefinancijska javna društva (b) Financijska javna društva

(a) Nefinancijska javna društva obuhvaćaju poduzeća u državnom vlasništvu. uglavnom Vlasnikom poduzeća smatra se javna vlast ili privatna osoba ako ona posjeduje sve ili većinu (preko 50%) dionica ili druge vrsta trajnog kapitala poduzeća. To su npr. : Plovput, Hrvatska pošta, Jadrolinija, Narodne novine,

Lokalna nefinancijska javna društva Trgovačka komunalna društva: § Opskrba vodom § Prikupljanja i zbrinjavanja otpada § Groblja i krematoriji § Tržnice na malo § Opskrba plinom § Održavanja lokalnih cesta i putova.

Komunalna društva posluju po Zakona o trgovačkim društvima. U vlasništvu su više lokalnih jedinica. Njihovo financijsko poslovanja promatra se odvojeno od lokalne jedinice. Godišnje izvještavaju skupštinu lokalne jedinice o financijskom poslovanju. Nisu konsolidirana s lokalnim proračunima.

(b) Financijska javna društva čine društva, kvazidruštva i tržišne neprofitne institucije (NPI) koje se uglavnom bave financijskim posredovanjem ili dodatnim financijskim aktivnostima usko vezane uz financijsko posredovanje. Taj sektor dalje se dijeli u tri podsektora: 1. središnja banka 2. monetarna (depozitarna) financijska javna društva (i središnja banka)

Pod sektor monetarna javna društva spadaju rezidentna depozitarna društva koja su pod kontrolom jedinica opće države. Čine ih financijska društava, kvazi-društava i tržišnih neprofitnih institucija čija je glavna djelatnost financijsko posredovanje i koje imaju obveze u obliku depozita ili

U svoje ime i za vlastiti račun odobravaju zajmove i/ili investiraju u vrijednosnice. To mogu biti: - državne razvojne banke ili - poslovne banke u većinskom vlasništvu države.

Podsektor nemonetarna financijska javna društva su sva rezidentna financijska društva pod kontrolom jedinica opće države (osim javnih depozitarnih društava i središnje banke) te predstavljaju kombinaciju nefinancijskih javnih društava i nemonetarnih financijskih javnih društava. Te se jedinice ne izlažu riziku osiguranja financijske imovine ili

To mogu biti: § § osiguravajuća društva savjetnici za poslove osiguranja i mirovina središnje nadzorne agencije institucije koje osiguravaju infrastrukturu za financijska tržišta (npr. Središnja klirinška i depozitarna agencija) § neprofitne ustanove kao neovisni pravni subjekti koji služe financijskim poduzećima.

(III) Izvanproračunski korisnici Državna tijela kao samostalne pravne osobe sa značajnim stupnjem autonomije koja uključuje samostalno odlučivanje o visini i strukturi izdataka te o izvorima prihoda, kao što su namjenski prihodi (npr. doprinosi, naknade itd. ). Osnivaju se radi obavljanja posebnih funkcija poput izgradnje cesta, ili netržišnih zdravstvenih ili obrazovnih usluga.

(III) Izvanproračunski korisnici – npr. HRVATSKE VODE - prihodi od naknada (primjerice naknada za korištenje voda) i transferi (pomoći) iz državnog proračuna i ostali prihodi. HRVATSKE AUTOCESTE - transferi (pomoći) iz državnog proračuna, prihodi od cestarina, raznih naknada (cestarine za uporabu autocesta) i ostali izvori. HRVATSKE CESTE - transferi (pomoći) iz državnog

Teorija određivanja cijena u javnom sektoru

Određivanje cijene u javnom sektoru Određivanje cijena u javnom sektoru predstavlja način na koji država ili lokalne jedinice vlasti mogu utvrđivati cijene proizvoda i usluga koji se proizvode u javnom sektoru ili pak u privatnom, ali opet od strane države reguliranom sektoru.

Neka se dobra zbog raznih razloga (tržišni neuspjesi) ne mogu proizvoditi u privatnom sektoru, pa se država ili lokalne jedinice vlasti odlučuju za njihovu proizvodnju u okvirima javnog sektora. Radi se o proizvodima i uslugama koji su od životne važnosti za funkcioniranje cjelokupne proizvodnje (gospodarska infrastruktura) ili se smatraju osnovnim životnim

Najčešće se radi o utvrđivanju cijena kod sljedećih oblika usluga: • proizvodnja i prijenos električne energije • razne vrste komunalnih usluga kao što su vodovod i kanalizacija • određeni oblici školstva • određeni oblici javnog zdravstva • gradski prijevoz • telekomunikacije • javno stanovanje • javni rekreacijski centri • korištenje parkova.

Politika utvrđivanja cijena u javnom sektoru mora se rukovoditi s tri kriterija kroz: - učinkovitost raspodjele resursa - pokrivanje troškova proizvodnje dobara i usluga u javnom sektoru i - pravednost raspodjele.

Uobičajena teorijska preporuka koju bi trebali slijediti državni i lokalni subjekti pri određivanju cijena u javnom sektoru treba polaziti od toga da: cijene trebaju biti izjednačene s graničnim troškovima, jer je samo tada zadovoljen zahtjev za učinkovitom alokacijom resursa.

1. ) da se cijena usluge odredi prema graničnom trošku, a deficit javnog subjekta (koji obavlja uslugu) financira subvencijama, tj. povećanim porezima. 2. ) druga mogućnost određivanja cijena u javnom sektoru počiva od određivanja cijena prema prosječnom trošku, odnosno prema načelu potpuno raspodijeljenog troška. U takvoj situaciji javni subjekt pokriva svoje troškove i nastoji ne ostvariti dobit, ali i

3. ) treći način određivanja cijena u javnom sektoru poznat je pod nazivom: određivanje dvodjelnim tarifama. Predstavlja sustav cijena prema kojem korisnici javne usluge plaćaju fiksni iznos da bi pristupili njezinom korištenju, a kasnije plaćaju varijabilni iznos prema načelu jednakosti cijene i graničnog troška za svaku dodatnu jedinicu usluge koju koriste.